Ovo djelo govori o duhu zapadne civilizacije i njezinim iskušenjima. Oslanjajući se na Hegelovu filozofiju povijesti, tekst objašnjava zašto je donedavno ova civilizacija bila dominantna nad ostatkom ...svijeta. Stvar je u tome što je razumjela važnost racionalnosti, podredila sve manifestacije života njoj, a posebno, tijekom kapitalizma (modernizma), razvila znanost i tehnologiju i proizvela moćno oružje. Usput je u svoj sustav racionalnosti uključila sva značajna dostignuća drugih civilizacija i naroda. U tom smislu, Hegel u uvodu filozofije povijesti kaže: "Jedina misao koju filozofija donosi sa sobom u kontemplaciju povijesti je jednostavna koncepcija Uma; da je Um vladar svijeta; da nam povijest svijeta, dakle, predstavlja racionalan proces." Drugim riječima, povijest je isključivo okupirana pokazivanjem kako Um dolazi do priznanja i usvajanja Istine. Naravno, racionalnost je nešto što pripada svim civilizacijama i narodima, ali su druga društva, iz različitih razloga (geografskih, klimatskih, vjerskih itd.) podredila racionalnost nekim drugim imperativima. Stoga mnoge od tih zajednica nisu bile povijesne. Što god da je bilo, Zapad je iskoristio svoju nadmoć kolonizirajući druge civilizacije i uništavajući neke. Sa uobičajenog moralnog stajališta, to je neprihvatljivo, kriminalno. Međutim, Hegelova filozofija, donekle u Marxovoj i Engelsovoj interpretaciji, govori nešto drugo. Povijest ima svoj smisao. Njegov primarni cilj je sačuvati čovječanstvo od svega što bi ga moglo uništiti, osobito od raznih prirodnih kataklizmi i smrtonosnih bolesti. Smisao povijesti je i njegov napredak prema civilnom društvu kao ostvarenju slobode i kraja povijesti. To je bilo moguće samo usvajanjem i prakticiranjem apsolutne racionalnosti. Zašto oružje i nasilje? Apsolutna racionalnost, da bi bila povijesno učinkovita, morala je pokriti cijeli svijet. Na Zapadu je, kao "izabrana civilizacija", to trebalo ostvariti, a on je, vojno superioran, to učinio koristeći nad drugim civilizacijama i narodima ekstremno nasilje. S druge strane, ovom nemilosrdnom eksploatacijom koloniziranih područja, Zapad se mogao brzo razvijati u svim domenima i tako, na razini mogućnosti, omogućiti najbolju sudbinu čovječanstva. Posebno je važno bilo XX stoljeće. Tada je ova civilizacija, razvijajući medicinu, genetiku, informatiku, nanotehnologiju i robotiku, uspjela pobijediti razne smrtonosne bolesti, započeti istraživanje svemira i pretvoriti pustinje u plodna tla i, uz "zelenu revoluciju", proizvoditi hranu za sve stanovnike planeta. Vidjevši prednosti racionalnosti, druga područja svijeta, s različitim uspjehom, slijedila su primjer Zapada. Kolonijalizam je nestao, a ljudska prava i međunarodni odnosi bili su institucionalizirani, osobito u deklaracijama Ujedinjenih naroda. Uspostavljen je detant između dva bloka, kapitalizma i socijalizma, a pokret nesvrstanih pridonio je stabilizaciji svijeta. Što se tiče svjetskih ekoloških problema koji proizlaze iz često nekontrolirane industrijalizacije, i oni, iako mučno i sporo, nastoje biti riješeni na globalnoj razini. Za razliku od modernizma, koji je konstituiran kao moderno civilno društvo s usvojenim načelom jednakosti svih, sadašnji postmodernizam je suprotan svemu građanskom. Tržišna ekonomija sve lošije funkcionira, napuštene su velike utopijske ideje: kršćanstvo i marksizam, "nova ljudska prava" uništila su sve plemenito od već proglašenih univerzalnih ljudskih prava. U nastalom beznadnom kaosu, zabrinute zbog uspona Kine i Rusije, najvažnije snage na Zapadu prešle su u "ilegalu", stvaranjem globalne duboke države, Novog Levijatana. Djeluje, prema potrebi, putem formalnih i neformalnih mehanizama. Ako je potrebno, on se također protivi vlastima svojih država ako smatra da njihovi postupci urušavaju ovu civilizaciju. Kao dobar učenik Carla Schmitta, njemačkog političkog filozofa, on je protiv humanizacije međuljudskih odnosa; ima ogromna financijska i tehnička sredstva i neljudske, eugeničke ideje o smanjenju svjetske populacije. Više nema sumnje da njegove metode uključuju proizvodnju i širenje smrtonosnih virusa. Ciljevi djelovanja tih antiliberalnih svjetskih vlasti u sjeni, je uništenje cijelog postojećeg humanizma i nema nikakve veze s poviješću ili bilo kakvim smislom.
Primjedba. Levijatan je morsko čudovište spomenuto u biblijskoj Knjizi o Jobu, gdje je povezan sa silama kaosa i zla. Metaforički, Levijatan je ogroman i moćan društveni organizam koji živi skriven u dubokoj tami, izvan bilo kakve pravne društvene kontrole.
Rad ima dva dijela:
- Smisao povijesti, modernizam i nužnost zapadnog nasilja
- Postmodernizam, sumrak Zapada i Novi Levijatan
Slijedi zaključak o budućnosti čovječanstva.
U radu se analizom različitih teorija energetske racionalnosti sveukupnog gospodarstva analizira globalna ekonomika odnosno energetska bilanca u proizvodnji energije i utrošku energije za dobivanje ...energije. Ovaj analitički pravac započeo je još analizama Rimskog kluba iz 70-ih godina XX. stoljeća, a zatim se povremeno obnavljao kroz različite koncepte, od teorije održivog razvoja i očuvanja resursa do teorije o vrhuncu proizvodnje nafte i teorije "energetske litice" koja dokazuje kako ukupna proizvodnja ugljikovodika postaje energetski sve manje racionalna. Analiza utroška energije za energiju postat će značajan segment budućih energetskih analiza i energetskih politika u budućnosti.
U današnjem kontekstu raznih kriza, svojom se apokaliptičnošću posebno ističe ekološka kriza. Kao njezin uzrok navodi se opredmećujuća i iskorištavajuća vizija prirode koju njeguje novovjekovna ...filozofija i njezina suputnica novovjekovna znanost. Za njihov se posredan uzrok navodi biblijska vizija svijeta koju u svojoj
filozofiji promišlja Toma Akvinski. Unatoč svojevrsnomu anakronizmu, u filozofiji Tome Akvinskoga nalazi se, ponajviše u načelima, filozofija ekologije, to jest ispravan stav i odnos prema svijetu. Promatrana kroz više dimenzija, metafizičku, epistemološku i etičku, Akvinac razumijeva svijet kao od Boga stvoren, kao uređenu i jedinstvenu cjelinu koja pokazuje svoju ljepotu i ljepotu Stvoritelja
te koji je čovjeku darovan na upravljanje. U tom stvorenome svijetu, čovjek ima poseban duhovan i fizički nedostatan položaj čime stupa u jedinstven oplemenjujući ili uništavajući odnos. Narav svijeta njemu je normativan i regulativan princip djelovanja čime se uspostavlja realističan položaj i stvara ispravan stav.
Jedno od najvažnijih pitanja u području psihologije morala jest koji je proces u podlozi moralnih prosudbi. Neke od novijih teorija predlažu heuristike. Glavni je cilj ovoga istraživanja bio ...provjeriti jesu li one uključene i u proces moralnog prosuđivanja, a ne samo moralnog djelovanja. Također, cilj je bio replicirati ove fenomene na hrvatskom uzorku koristeći novi podražajni materijal. Ispitivana je uloga pet heuristika: milo za drago, kažnjavanje švercera u kooperativnim savezništvima, incest, sreća i trud kao znakovi za pomaganje te propust. U skladu s tim sudionici su rješavali pet moralnih dilema od kojih je svaka bila povezana s jednom od navedenih heuristika. Svaka je dilema imala dvije verzije, koje su se razlikovale u kritičnim znakovima kojima bi se odgovarajuća heuristika trebala koristiti. Istraživanje je provedeno na uzorku od 84 sudionika, slučajno podijeljenih u dvije eksperimentalne skupine, kojima su prikazane različite verzije dilema. Rezultati su djelomično u skladu s pretpostavkama. Tri su heuristike utjecale na moralne prosudbe – heuristike incesta i propusta te milo za drago. Heuristika incesta utjecala je samo na odgovore muškaraca i to u smjeru suprotnom od očekivanog. Točnije, muškarci češće osuđuju spolni odnos između genetskih srodnika koji ne znaju da su brat i sestra nego između dvoje ljudi koji su odrasli misleći da su brat i sestra. Odgovori u dilemama povezanima s heuristikama propusta i milo za drago očekivani su: uskraćivanje pomoći odobrava se kada je u posljednjoj interakciji i osoba koja traži pomoć učinila isto, a moralni prijestup koji je rezultat akcije osuđuje se češće nego kada je rezultat propusta.
Epistemička je racionalnost racionalnost vjerovanja, dok je instrumentalna racionalnost racionalnost djelovanja. Ako vjerovanje može biti instrumentalno (i)racionalno, čini se da je moguć i sukob ...između epistemičke i instrumentalne racionalnosti. Teza o nesumjerljivosti tvrdi da je takav sukob nerješiv zato što se epistemička i instrumentalna racionalnost ne mogu smisleno usporediti. Međutim, kad bi uspjela redukcija jedne od ovih vrsta racionalnosti na onu drugu, taj sukob bi se (u načelu) mogao riješiti. Iako redukcija epistemičke racionalnosti na instrumentalnu može izgledati obećavajuće, kategorička normativnost epistemičke racionalnosti i dalje ostaje značajan problem.
Racionalna primjena antibiotika Bagatin, Jugoslav
Medicus (Zagreb, Croatia : 1992),
09/2000, Letnik:
9, Številka:
2_Antibiotici
Journal Article
Recenzirano
Odprti dostop
Potrošnja lijekova u RH, unatoč ekonomskim
prilikama, stalno raste. U radu se stoga upozorava na
racionalnost potrošnje lijekova, a ne restrikciju uporabe, osobito
onih za liječenje infekcija. ...Antimikrobno liječenje još je
uvijek neadekvatno i neracionalno, a posljedice su pojava
rezistencije i skupoća takva liječenja. Lijek izbora je onaj koji
pouzdano djeluje na izoliranog uzročnika, uskog je spektra,
niske toksičnosti i prihvatljive cijene. Naglasak je na
iskustvenom liječenju koje se često provodi u našoj kliničkoj
praksi, kako u ambulantama liječnika opće medicine tako i u
stacionarnim zdravstvenim ustanovama.
Autor u radu preispituje temeljne koncepte klasičnih teorija političkog odlučivanja i njihove usporedbe s donošenjem odluka tijekom rata. Obrađuju se dvije pionirske teorije političkog odlučivanja: ...ograničena racionalnost i inkrementalizam. Sukladno tome, autor prvo izlaže teorijski okvir u kojem opisuje prethodno navedene teorije te iznosi njihove temeljne koncepte. Potom se autor bavi vanjskom i obrambenom politikom te odlučivanjem u ratu, s fokusom na temeljne postulate rata Carla von Clausewitza. Nakon toga autor daje raspravu u kojoj preispituje sličnosti koncepata klasičnih teorija odlučivanja s temeljnim postulatima rata. U zaključku autor iznosi stajalište da se koncepti ograničene racionalnosti više podudaraju s postulatima rata nego inkrementalizam.
Tema ovog rada je propitivanje odnosa vjere i razuma u danskog filozofa Kierkegaarda prema kriterijima analitičke filozofije. Rad se temelji poglavito, iako ne isključivo, na Kierkegaardovu djelu ...Filozofijsko trunje , koje predstavlja jedno od njegovih najsustavnije napisanih djela. U svjetlu naznačenih kriterija istražujemo način na koji osoba postaje vjernik (tj. dolazi do vjere), u smislu određivanja razloga na kojem počiva odluka za vjeru. Riječ je o vjeri koja se, prema Kierkegaardu, očituje ponajprije kroz strast za egzistiranjem, te označava težnju za konačnim samoostvarenjem. No da bi se vjera u potpunosti realizirala, potrebno je da se čovjek slobodno odluči za Boga. Vjera u tom smislu pretpostavlja/traži voljni pristanak. Istražit ćemo Kierkegaardove stavove o tome je li i zbog čega racionalno vjerovati u Boga. U tom kontekstu propitujemo je li Kierkegaard zastupnik iracionalizma i fideizma, kako se obično misli, te dolazimo do zaključka da on oscilira između toga da vjera nije suprotstavljena razumu, nego ga samo nadilazi, i da se oni međusobno isključuju. Iracionalizam je filozofski pravac koji zastupa tezu da razum ne može spoznati stvarnost do kraja (te da stvarnost kao takva nije utemeljena na razumu). Kierkegaard je zaista zastupao i branio tu tezu. Fideizam je teorija koja kaže da se do metafizičkih i religijskih istina može doći jedino na temelju vjere (a često puta je vjera potpuno suprotstavljena razumu). Činjenica da Kierkegaard vjeru shvaća kao strast sugerira i to da je ona za njega ipak iracionalan stav. Na kraju ćemo Kierkegaardovu epistemologiju religije usporediti s “reformiranom epistemologijom” Alvina Plantinge kako bismo pokazali aktualnost Kierkegaardova pristupa obrađivanoj temi.
Cilj disertacije jest unaprijediti filozofsko i jezično shvaćanje razgovornih implikatura, ali i ukazati na važnu ulogu koju imaju, ili bi trebale imati, u filozofskim granama poput epistemologije i ...etike. Prva teza koju želim predstaviti vezana je uz ulogu neizravnih pragmatičkih sredstava u epistemičkoj teoriji svjedočanstva. Prema tradicionalnoj slici svjedočanstva, ono se ostvaruje tvrdnjama, dakle doslovnim iskazima lišenim neizravnog informacijskog sloja. Ideja koju predlažem jest ta da se shvaćanje epistemičkog svjedočanstva treba proširiti tako da uključi razgovorne implikature. Takvo je uključivanje opravdano sustavnošću, racionalnošću i konvencionalnošću koje upravljaju njihovom uporabom. Te značajke omogućavaju nam da slušatelje i govornike koji se zaustavljaju na razini onoga što je rečeno, iako relevantni faktori ukazuju na postojanje neizravnog komunikacijskog sloja, odredimo kao nekooperativne, nekompetentne ili pak kao lašce. Uz to, u radu ću razgovornu implikaturu smjestiti u kontekst epistemičke sreće, zalažući se za postojanje komunikacijske sreće s epistemičkim posljedicama. Prema drugoj tezi koju predstavljam, moguće je lagati hotimičnim neistinitim razgovornim implikaturama. U skladu s tim, donosim definiciju laži koja ih uključuje. Prema tradicionalnoj slici, takve su implikature zapravo obmane, oblik stvaranja neistinitih vjerovanja kod slušatelja koji je epistemički i moralno manje štetan od izravnih laži. Temeljno je opravdanje toga stava činjenica da je izravno izražena informacija istinita. U radu osporavam takvu sliku tvrdeći kako se laž ne smije procjenjivati prema svojoj bliskosti onome što je rečeno, već prema namjeri govornika i posljedicama njegova čina. Neizravne laži, to jest one izvedene implikaturama i drugim pragmatičkim sredstvima, zbog njihove verbalne prirode nije moguće kvalitativno odijeliti od tradicionalnih izravnih laži. Radi se o različitim stupnjevima izravnosti, koji zbog postojanja graničnih semantičkih jedinica ne dokazuju da je riječ o različitim pojavama.
Cilj disertacije jest unaprijediti filozofsko i jezično shvaćanje razgovornih implikatura, ali i ukazati na važnu ulogu koju imaju, ili bi trebale imati, u filozofskim granama poput epistemologije i etike. Prva teza koju želim predstaviti vezana je uz ulogu neizravnih pragmatičkih sredstava u epistemičkoj teoriji svjedočanstva. Prema tradicionalnoj slici svjedočanstva, ono se ostvaruje tvrdnjama, dakle doslovnim iskazima lišenim neizravnog informacijskog sloja. Ideja koju predlažem jest ta da se shvaćanje epistemičkog svjedočanstva treba proširiti tako da uključi razgovorne implikature. Takvo je uključivanje opravdano sustavnošću, racionalnošću i konvencionalnošću koje upravljaju njihovom uporabom. Te značajke omogućavaju nam da slušatelje i govornike koji se zaustavljaju na razini onoga što je rečeno, iako relevantni faktori ukazuju na postojanje neizravnog komunikacijskog sloja, odredimo kao nekooperativne, nekompetentne ili pak kao lašce. Uz to, u radu ću razgovornu implikaturu smjestiti u kontekst epistemičke sreće, zalažući se za postojanje komunikacijske sreće s epistemičkim posljedicama. Prema drugoj tezi koju predstavljam, moguće je lagati hotimičnim neistinitim razgovornim implikaturama. U skladu s tim, donosim definiciju laži koja ih uključuje. Prema tradicionalnoj slici, takve su implikature zapravo obmane, oblik stvaranja neistinitih vjerovanja kod slušatelja koji je epistemički i moralno manje štetan od izravnih laži. Temeljno je opravdanje toga stava činjenica da je izravno izražena informacija istinita. U radu osporavam takvu sliku tvrdeći kako se laž ne smije procjenjivati prema svojoj bliskosti onome što je rečeno, već prema namjeri govornika i posljedicama njegova čina. Neizravne laži, to jest one izvedene implikaturama i drugim pragmatičkim sredstvima, zbog njihove verbalne prirode nije moguće kvalitativno odijeliti od tradicionalnih izravnih laži. Radi se o različitim stupnjevima izravnosti, koji zbog postojanja graničnih semantičkih jedinica ne dokazuju da je riječ o različitim pojavama.
The aim of this dissertation is to advance the philosophical and linguistic understanding of conversational implicatures, but also to emphasize the important role they have, or should have, in philosophical fields such as epistemology and ethics.
The first line of argument I want to pursue is linked to the role of indirect pragmatic means in the epistemological theory of testimony. According to the traditional picture testimony is delivered by statements, that is, literal utterances devoid of an indirect informational layer. The idea I want to suggest is that the understanding of epistemic testimony should be broadened to encompass conversational implicatures. This inclusion is justified by their systematic nature, the rationality and conventionalisation that lead their use. These features allow us to consider language users who stop at the level of what is said even though relevant factors point to the existence of an indirect communicational layer as uncooperative, incompetent or as liars. In addition, I will position conversational implicatures in the context of epistemic luck, arguing for the existence of communicational luck with epistemic consequences. According to the second line of thought that I present it is possible to lie with intended false conversational implicatures. In accordance with that, I present a definition of lying that includes them. According to the traditional picture, those kinds of implicatures are in fact cases of misleading, a way of creating false beliefs in the hearer that is epistemically and morally less harmful than direct lies. The main argument for this view rests on the fact that the information conveyed directly is true. In the dissertation I deny such picture claiming that lies should not be evaluated by their proximity to what is said, but by the intention of the speaker and the consequences of his act. Indirect lies, those performed with implicatures and other pragmatic means, can not be qualitatively differentiated from traditional direct lies. Different levels of directness are not enough for the claim that there are two distinct phenomena to consider especially if we acknowledge the existence of border semantic elements.
PDF
