Premda je sasvim izvjesno da Stullijeva »komedija« Kate Kapuralica (oko 1800.) i Büchnerova »tragedija« Wojzeck (1836.-37.) nisu plodovi kakvih ovjerenih međusobnih utjecaja bilo dvaju svojih pisaca, ...bilo dviju kultura kojima ti pisci pripadaju, nešto ih povezuje: u kritici se oba djela tretiraju kao začudne rupture u razvojnoj logici dramsko-kazališne prakse razdoblja. Ne samo da formom, ambijentom i jezikom prkose i neoklasicističkim i romantičarskim žanrovskim, dramaturškim i stilskim uzusima, nego čak po sudu mnogih nagovješćuju puno kasnije, avangardističke poteze. Osim podudarnih anomalija u pogledu povijesno-poetičkih koordinata, prilog nastoji ispitati i dijele li dvije drame kakve druge srodnosti.
U disertaciji se ponajprije daje prikaz relevantnih suvremenoteorijskih, autobiografskih promišljanja od Philippea Lejeunea, Gérarda Genettea, Manfreda Jürgensona do Andree Zlatar i Helene Sablić ...Tomić. Potom je usustavljen korpus dnevničke proze za djecu i mladež koji čini petnaest naslova: Zora Ruklić, Iz dnevnika jedne djevojčice (1938.); Joža Horvat, Sedmi be (1039.); Vjekoslav Majer, Dnevnik malog Perice (1942.); Ivo Ladika, Dnevnik gimnazijalke, Predrag Raos, 22. rujna (1963.); Miro Gavran, Zaboravljeni sin ili Anđeo iz Omorine (1989.), Pokušaj zaboraviti (1996.); Sanja Polak, Dnevnik Pauline P. (2000.); Stjepan Tomaš, Moj tata spava s anđelima (Mali ratni dnevnik) (2002.); Sanja Polak, Drugi dnevnik Pauline P. (2003.); “Kako da jednoj pčelici...?” (Mali dnevnik o velikoj ljubavi) (2004.); Ivana Josić, Dnevnik Mile Horvat (2004.); Tomislav Zagoda, Balada o Buginim gaćicama (Dnevnik Gustava S.) (2004.); Ratko Bjelčić/Silvija Šesto Stipaničić, Dnevnik jedne ljubavi (2007.); Sanja Polak, Pobuna Pauline P. (2007.). Analitičko istraživanje kronološki poredanih dnevničkih predložaka pokazalo je međusobne strukturne razlike i specifičnosti iz kojih je moguće usustaviti svojevrsne modele dnevničke proze. S obzirom na odnos autor/pripovjedač/lik, u svim je predlošcima (osim u Iz dnevnika jedne djevojčice) proveden narativni model homodijegetske fikcije u kojemu su istovjetni pripovjedač i lik, a autor nije istovjetan ni jednome, što upućuje na fikcionalne dnevnike. Istraživanje je dovelo do vrijedne spoznaje da se među fikcionalnim dnevnicima nalazi i jedan nefikcionalni – dnevnik Zore Ruklić (Iz dnevnika jedne djevojčice). Pokazalo se da vremenski raspon dnevničke proze obuhvaća razdoblje od 70-ak godina, pri čemu je većina tekstova nastala od 1989. do 2007. godine. Uvidjelo se da autori dnevničke proze za mlade slengom pridonose uspostavljanju znaka jednakosti na relaciji autor – dnevnički subjekt – recipijent. Provedeno istraživanje na ispitanicima u dobi od osam do sedamnaest godina, dakle onima kojima su djela namijenjena, pomoglo je u rasvjetljavanju problematike dnevničkoga diskursa hrvatske književnosti za djecu i mlade u odnosu na čitateljsku recepciju, utoliko što su dobiveni rezultati potvrdili odabir korpusnih predložaka rada i dokazali opravdanost uvrštavanja žanrovski dvojbenih predložaka u analitičkoteorijsko istraživanje (recipijenti su Dnevnik Pauline P., Mali ratni dnevnik i Dnevnik gimnazijalke prepoznali kao dnevničku prozu, a ne kao romane kako su u postojećoj teoriji književnosti za djecu i mlade do sada bili determinirani). Konačno, dnevnik se pokazao autonomnim modelom/žanrom u hrvatskoj književnosti za djecu i mlade.
The dissertation begins with a review of relevant contemporary theoretical and autobiographical considerations starting from Philippe Lejeune, Gerard Genette, Manfred Jürgenson, to Andrea Zlatar and Helena Sablić Tomić. Thereupon it systemises a corpus of prose in a diary form, intended for children and young adults, consisting of the following fifteen titles: Zora Ruklić, Iz dnevnika jedne djevojčice (From a Girl's Diary) (1938); Joža Horvat, Sedmi be (Class VIIb) (1939); Vjekoslav Majer, Dnevnik malog Perice (Pete's Diary) (1942); Ivo Ladika, Dnevnik gimnazijalke (The Diary of a High-School Girl), 22. rujna (22 September) (1963); Miro Gavran, Zaboravljeni sin ili Anđeo iz Omorine (The Forgotten Son or The Angel from Omorina) (1989), Pokušaj zaboraviti (Try to Forget) (1996); Sanja Polak, Dnevnik Pauline P. (The Diary of Paulina P.) (2000); Stjepan Tomaš, Moj tata spava s anđelima (Mali ratni dnevnik) (My Dad Sleeps with Angels – Small Wartime Diary) (2002); Sanja Polak, Drugi dnevnik Pauline P. (The Second Diary of Paulina P.) (2003); Ratko Bjelčić, „Kako da jednoj pčelici...?“ (Mali dnevnik o velikoj ljubavi) (How to Tell a Little Bee... (A Small Diary of a Big Love) (2004); Ivana Josić, Dnevnik Mile Horvat (The Diary of Mila Horvat) (2004.); Tomislav Zagoda, Balada o Buginim gaćicama (Dnevnik Gustava S.) (The Ballad of Buga’s Panties (The Diary of Gustav S.)) (2004); Ratko Bjelčić/Silvija Šesto Stipaničić, Dnevnik jedne ljubavi (The Diary of One Love) (2007.); Sanja Polak, Pobuna Pauline P. (The Rebellion of Paulina P.) (2007). Analytical research of chronologically ordered diary paradigms reveals mutual structural differences and specific features from which certain models of diary fiction may be deducted. With regard to the relation author/narrator/character, all the above mentioned examples (with the exception of Iz dnevnika jedne djevojčice (From a Girl's Diary)) contain a narrative model of homodiegetic fiction, in which the narrator is identical to the character, whereas the author is not identical to any of them, which refers to the fact that these diaries are fictional. The research has resulted in a valuable realisation that there is one non-fictional diary among the fictional ones – the one written by Zora Ruklić (Iz dnevnika jedne djevojčice (From a Girl's Diary)). The time span of the diary fiction comprises a period of approximately seventy years, and the majority of the texts were created in the period from 1989 to 2007. It has been recognised that authors of diary fiction for young adults use slang as a factor contributing to equalisation in the relation author – subject of the diary – recipient. A research conducted among respondents aged from eight to seventeen, i.e. those for whom these books are intended, has thrown light on the issue of the diary discourse in the Croatian literature for children and young adults in relation to the readers’ reception, in the sense that the achieved results confirm the selection of the examples constituting the corpus of the paper and thus justify the inclusion of several books whose genre was doubtful into the analytical and theoretical research (the recipients recognised Dnevnik Pauline P. (The Diary of Paulina P.), Mali ratni dnevnik (Small Wartime Diary) and Dnevnik gimnazijalke (The Diary of a High-School Girl) as diary fiction, and not as novels, to which category they had been classified so far in the existing theory of literature for children and young adults). Finally, the diary has proven to be an autonomous model/genre in the Croatian literature for children and young adults.
U disertaciji se ponajprije daje prikaz relevantnih suvremenoteorijskih, autobiografskih promišljanja od Philippea Lejeunea, Gérarda Genettea, Manfreda Jürgensona do Andree Zlatar i Helene Sablić Tomić. Potom je usustavljen korpus dnevničke proze za djecu i mladež koji čini petnaest naslova: Zora Ruklić, Iz dnevnika jedne djevojčice (1938.); Joža Horvat, Sedmi be (1039.); Vjekoslav Majer, Dnevnik malog Perice (1942.); Ivo Ladika, Dnevnik gimnazijalke, Predrag Raos, 22. rujna (1963.); Miro Gavran, Zaboravljeni sin ili Anđeo iz Omorine (1989.), Pokušaj zaboraviti (1996.); Sanja Polak, Dnevnik Pauline P. (2000.); Stjepan Tomaš, Moj tata spava s anđelima (Mali ratni dnevnik) (2002.); Sanja Polak, Drugi dnevnik Pauline P. (2003.); “Kako da jednoj pčelici...?” (Mali dnevnik o velikoj ljubavi) (2004.); Ivana Josić, Dnevnik Mile Horvat (2004.); Tomislav Zagoda, Balada o Buginim gaćicama (Dnevnik Gustava S.) (2004.); Ratko Bjelčić/Silvija Šesto Stipaničić, Dnevnik jedne ljubavi (2007.); Sanja Polak, Pobuna Pauline P. (2007.). Analitičko istraživanje kronološki poredanih dnevničkih predložaka pokazalo je međusobne strukturne razlike i specifičnosti iz kojih je moguće usustaviti svojevrsne modele dnevničke proze. S obzirom na odnos autor/pripovjedač/lik, u svim je predlošcima (osim u Iz dnevnika jedne djevojčice) proveden narativni model homodijegetske fikcije u kojemu su istovjetni pripovjedač i lik, a autor nije istovjetan ni jednome, što upućuje na fikcionalne dnevnike. Istraživanje je dovelo do vrijedne spoznaje da se među fikcionalnim dnevnicima nalazi i jedan nefikcionalni – dnevnik Zore Ruklić (Iz dnevnika jedne djevojčice). Pokazalo se da vremenski raspon dnevničke proze obuhvaća razdoblje od 70-ak godina, pri čemu je većina tekstova nastala od 1989. do 2007. godine. Uvidjelo se da autori dnevničke proze za mlade slengom pridonose uspostavljanju znaka jednakosti na relaciji autor – dnevnički subjekt – recipijent. Provedeno istraživanje na ispitanicima u dobi od osam do sedamnaest godina, dakle onima kojima su djela namijenjena, pomoglo je u rasvjetljavanju problematike dnevničkoga diskursa hrvatske književnosti za djecu i mlade u odnosu na čitateljsku recepciju, utoliko što su dobiveni rezultati potvrdili odabir korpusnih predložaka rada i dokazali opravdanost uvrštavanja žanrovski dvojbenih predložaka u analitičkoteorijsko istraživanje (recipijenti su Dnevnik Pauline P., Mali ratni dnevnik i Dnevnik gimnazijalke prepoznali kao dnevničku prozu, a ne kao romane kako su u postojećoj teoriji književnosti za djecu i mlade do sada bili determinirani). Konačno, dnevnik se pokazao autonomnim modelom/žanrom u hrvatskoj književnosti za djecu i mlade.
Upozoravamo na tri dosad nepoznata prijepisa epilija De raptu Cerberi Jakova Bunića. Prvi je prijepis identificiran prema katalogu rukopisa milanske Biblioteca Ambrosiana (X304 inf.), kao dio ...bilježaka Pietra Mazzucchellija (1762-1829), knjižničara Ambrosiane; ovdje tek bilježimo njegovo postojanje. Druga se dva prijepisa nalaze u Beču, u Österreichische Nationalbibliothek; prvi, pod signaturom Cod. Ser. n. 12881, donosi, sudeći po lectiones
variae, srednju fazu teksta Bunićeva epilija, verziju između prvotiska iz 1490. i drugog izdanja iz 1526; po luksuznoj izvedbi sudeći, prijepis je namijenjen nekom posebnom, no neidentificiranom adresatu. Treći prijepis, pod signaturom Cod. 3111, donosi De raptu Cerberi na f. 74r-90r; sudeći po marginalnim bilješkama, prijepis je izradio njemačko-austrijski humanist Johannes Cuspinianus (Johann Spiessheimer, 1473-1529), u svojim
mladim danima - između proljeća 1491. i ožujka 1492, dakle ubrzo nakon objavljivanja Bunićeva prvotiska - u Würzburgu.
Juraj Habdelić najznačajniji je barokni kajkavski autor 17. stoljeća. Biografski je, tematski i leksički vezan i uz Varaždin u kojemu je živio i djelovao sedam i pol godina. U kritičkoj i ...književnoznanstvenoj literaturi o njemu posebno se ističu radovi varaždinskih autora – Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Vatroslava Jagića, Branka Vodnika, Franje Galinca, Franje Švelca i Zvonimira Bartolića. Uz njihovu književnokritičku i književnoznanstvenu recepciju značajna je Krležina pjesnička recepcija Habdelićeva djela. Na biografsko-bibliografskom, kritičko-analitičnom, sinteznom i pjesničkom pristupu navedenih autora temelji se danas sva relevantna literatura o Jurju Habdeliću kao kajkavskom leksikografu, pripovjedaču najbogatijeg i najosebujnijeg kajkavskog jezika i stila, nabožno-poučnom piscu, zaslužnom školskom i visokoškolskom učitelju i profesoru te najistaknutijem propovjedniku svoga vremena.
Izvijestit ću o dosad neuočenom pismu koje je iz Dubrovnika Daniele Clario poslao dubrovačkom nadbiskupu Giulianu Maffeiju. Prikazat ću što danas znamo o Clarijevu životu i radu, navesti osnovne ...podatke o osobama koje pismo povezuje i interpretirati renesansno-humanističke aspekte pisma. Clario, dubrovački učitelj i kancelar, brižljivo stiliziranim i podacima bogatim pismom nadbiskupu otkriva se kao humanist u službi Dubrovačke Republike; pismo je, ujedno, dosad najduže i najambicioznije njegovo djelo za koje znamo.
Polazeći od obveze koju je Drugi vatikanski sabor naložio
Crkvi, da u svako vrijeme ispituje znakove vremena i tumači ih u
svjetlu Evanđelja, autor istražuje u kojoj je mjeri ta tema prisutna
u ...pokoncilskoj teologiji. Najnovija koncilska obljetnica potaknula
je produbljeno proučavanje i cjelovito sagledavanje dokumenata
Koncila osobito Pastoralne konstitucije “Gaudium et spes” i ključne
kategorije znakovi vremena. U nastavku je prikazan teološki napredak
s obzirom na ulogu i značenje “signa temporum” te izradu
kriterija njihova prosuđivanja. Javljaju se stalno novi izazovi
vremena, a one stare sagledavamo iz nove perspektive. Znakovi
su po sebi nejasni i ambivalentni, a zadaća njihova rasuđivanja
iznimno je teška i neobično važna jer nam na taj način valja uvijek
iznova otkrivati novost Evanđelja. Navedene su i neke praktične
smjernice za djelovanje. U zaključku su sažete glavne spoznaje i
misaone perspektive do kojih je autor došao.
Posljednjih pedesetak godina u povijesti hrvatsko-poljskih književnih i kulturnih veza (1970. – 2020.) možemo podijeliti s jedne strane na pet manjih cjelina koje se skoro poklapaju s granicama ...pojedinih desetljeća, a s druge strane na dva veća podrazdoblja – vrijeme druge Jugoslavije i vrijeme samostalne i suverene Hrvatske. U poljskoj recepciji hrvatske dramske književnosti i kazališta tijekom proteklih pola stoljeća najživlje su sedamdesete, no treba primijetiti da je to prije svega zahvaljujući nenadmašivoj Brešanovoj Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja. Na osamdesete negativno utječu ratno stanje, proces raspada komunizma, ekonomska kriza te postupna dezintegracija Jugoslavije, na devedesete Domovinski rat i tranzicija. Osamdesete je godine obilježio povratak Brešana na kazališne scene nakon ukinuća ratnog stanja. U tom desetljeću u kazališnim vezama ističe se još Fadil Hadžić. Devedesete su vrijeme tranzicije i Domovinskog rata, duboke krize u uzajamnim vezama te vrijeme promjene sustava kazališne, književne pa i uopće kulturne suradnje. Ovo je recepcijski najskromnije desetljeće u cijelom analiziranom razdoblju, a Slobodan Šnajder jedini je autor koji je ostavio u njemu traga. Nakon 2000. dolazi do preporoda hrvatsko-poljskih kulturnih pa i kazališnih veza. U prvim dvama desetljećima 21. stoljeća u poljskoj recepciji prvi se put pojavljuje žensko pismo u drami i kazalištu, velike kontroverze u širokoj je javnosti i u poljskom društvu u posljednjih desetak godina izazvao Oliver Frljić svojim redateljskim realizacijama poljske dramske klasike, a najpopularniji je dramski autor nakon 1990. postao Miro Gavran.
Posaborska ekleziologija stoji čvrsto na poziciji naglašavanja i definiranja Crkve kao zajednice Božjeg Naroda u kojoj je zajedništvo (communio, communitas) temeljna svetopisamska kategorija i ...polazište.
Ali, koje je izvorište te koncepcije i takvog gledanja?
Govoreći o tome ne može se zaobići pojmove kao što su: Presveto Trojstvo, unutarnji, zajedničarski, zajednički život i djelovanje Presvetoga Trojstva, te poslanje Sina i Duha Svetoga, te osnivanje Crkve i njezino poslanje u svijetu. U konačnici, i ekumenizam i cjelokupno ekumensko gibanje teži i usmjeren je da se, konačno, sve kršćanske Crkve i crkvene zajednice sve više otvore i porade da se ostvari COMMUNIO, zajednica Kristovih učenika koja će biti Crkva, Crkva Kristova, tj. »Una, Sancta, Catholica et Apostolica«, kako ispovijedamo u Vjerovanju. Taj cilj, postizanje punog, euharistijskog zajedništva jest znak, zadaća i najveći izazov suvremenom kršćanstvu i ono što obilježava teološko istraživanje i ekumenski dijalog danas. Dijalog i communio koji opstoji i koji se ostvaruje unutar Presvetoga Trojstva, prelazi i jest dar i poslanje koje je primila Crkva i koje treba ostvariti i posvjedočiti, oživotvoriti i uprisutniti u zajednicu ljudskoga roda. Time će Crkva, u konačnici, biti ono što Lumen gentium, za nju i kaže i želi da se dogodi: »... Crkva je u Kristu kao sakrament ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda.« (br. 1).
Potreba za naglašavanjem medijacijske funkcije umjetničke kritike temelji se na posljedicama turbulentnih promjena u novijoj povijesti umjetnosti. Prva od njih odnosi se na produkciju 19. stoljeća, ...kada je sintagma dobrog ukusa po sebi postala upitna, uslijed čega je došlo do širenja niza, međusobno nesvodivih, teorijskih paradigmi. Druga se velika promjena dogodila u šezdesetim godinama 20. stoljeća kada se izbrisala granica između umjetničkog djela i predmeta koji to nisu, što je pitanje smisla, značenja i vrijednosti umjetničkog djela usmjerilo pitanjima smisla, značenja i vrijednosti same reprezentacije. Kriza vrijednosti pojačala se kritikom autonomije umjetnosti i antiteorijskim stavovima u kulturi postmodernizma. Umjetnička je kritika u posljednjim desetljećima 20. stoljeća podlegla krizi, našavši svoje mjesto u masovnim medijima, podilazeći zahtjevima njihove društvene funkcije, dokumentirajući u prvom redu konceptualne kustoske prakse, i svojstvene im modele valorizacije. Mogućnost revitalizacije kritičkog diskursa nalazi se u aktiviranju njegove medijacijske funkcije, s jedne strane između povijesti i suvremenosti u čvršćem disciplinarnom okviru povijesti umjetnosti, a s druge između umjetnosti i publike, prilagodbom na promjenjive okvire kulturnih obrazaca. Preduvjet kompetentnoj medijaciji u tom je slučaju pronalaženje povijesno-umjetničke, ali i kulturne paradigme, kao i autorizacija primjene određenih teorijskih i konceptualnih uporišta na aktualna umjetnička postignuća koja inicira, artikulira, teorijski interpretira i posreduje.
