Following the theoretical starting points clarifying the term “reception” based on the theory of reception itself and its representatives, especially Jauss and Iser, and the concept of review, the ...paper also analyses historical and social situations. The interest of the research is, content-wise, limited to reviews of books by the Spanish philosopher José Ortega y Gasset in German literary journals during the time of the Weimar Republic, 1919 – 1933. The findings on how an author’s works were reviewed and in which journals they appeared with regard to their character, ideological, i.e. religious orientation of these journals, cast additional light on the works themselves as well, i.e. on the author as a whole. Because of this, the political situation in Germany during this period of history was in need of further and more detailed examination. After a thorough analysis, we concluded that during the time of the Weimar Republic, judging by the copies of the journals in circulation, i.e. books sold, Ortega y Gasset has definitely found his way to Germany’s readers.
Nakon teorijskih polazišta u kojima se razjašnjava pojam recepcije oslanjajući se na samu teoriju recepcije te njezine predstavnike, prije svega Jaussa i Isera te pojam recenzije, analiziraju se i povijesno-društvene situacije. Pritom se interes istraživanja sadržajno ograničava na recenzije, tj. prikaze knjiga španjolskog filozofa José Ortege y Gasseta u njemačkim časopisima koji su se bavili književnošću, i to u razdoblju Weimarske Republike, od 1919. do 1933. godine. Spoznaje o tome kakva su tumačenja djela nekog autora bila i u kojim su se časopisima ona objavljivala s obzirom na karakter, ideološku, odnosno vjersku orijentaciju tih časopisa, bacaju dodatno svjetlo i na sama djela, odnosno na autora u cjelini. Iz tog razloga bilo je potrebno temeljitije promotriti političku situaciju u Njemačkoj u navedenom povijesnom periodu. Nakon detaljne analize zaključeno je da je Ortega y Gasset u Njemačkoj u vrijeme Weimarske Republike, ako mjerimo prema nakladi časopisa, odnosno prodanih knjiga, definitivno pronašao svoj put do njemačke čitateljske publike.
Recepcija Koromanove poezije tijekom posljednjih šest desetljeća mijenjala se zbog čitateljskih navika, ukusa vremena,
utjecaja određenih pjesničkih škola, uniformiranosti kritičkoga promišljanja, ...udaljenosti od matične hrvatske književnosti i složenih kulturno-političkih prilika te se kretala od
percepcije Koromana kao zavičajnoga pjesnika do suvremenih čitanja koja bacaju svjetlo na Koromana kao metafizičkoga pjesnika.
Dosadašnja istraživanja Koromanove poezije mogu se podijeliti na ona koja sustavno pristupaju njegovoj poetici nastojeći u njoj prepoznati osobitosti u jezičnome i versifikacijskome smislu te ona koja se njegovim pjesničkim djelom bave
prigodno u obliku književnopovijesnih ogleda, predgovora i
članaka za dnevne tiskovine i časopise, no sva potvrđuju da
se Koromanova poetika afirmirala kao jedinstvena cjelina u
jezičnome i versifikacijskome smislu.
Godine 2017. Koromanov pjesnički opus sabran je u ediciji koja
objedinjuje do tada objavljenih 12 pjesničkih knjiga s pjesmama neuvrštenima u zbirke koje su tiskane u časopisima i drugim
publikacijama, prateći vremenski slijed njihova nastanka. Čitateljsko iskustvo posljednje pjesničke knjige Bit ću negdje, objavljene 2022. godine, ispituje autorovu korespondenciju s vlastitim
opusom i istražuje Koromanovu poetiku u kontekstu aktualnoga
trenutka te uspostavlja veze koje mjere njezine promjene i usložnjavanja, posebice onih u ranijim zbirkama ovjerenih pjesničkih
mjesta koje autor iznova rekreira u recentnoj knjizi pjesama. Rad
istražuje Koromanove pjesničke postupke koji ili potvrđuju organsko jedinstvo s vlastitom literarnom tradicijom ili negiraju njezine poetske kanone, što naposljetku
daje bolji uvid u recepciju njegove poezije.
Ključne riječi: Koroman; identitet; opus; recepcija; tradicija.
U radu se prikazuje i analizira recepcija francuskog katoličkog filozofa i mislioca, pokretača personalističkog pokreta, Emmanuela Mouniera (1905–1950) u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji do 1965. ...godine. Prate se članci o Mounieru, o njegovu personalizmu i o njegovim djelima te o utjecaju nekih njegovih ideja. Na prve usputne odjeke njegove misli kod katoličkih i nekih drugih mislilaca u Hrvatskoj nailazimo već 30-ih godina, ali s njihove strane izostaje kako pozitivna, tako i negativna kritika. Ipak, Mounierova djelomična bliskost nekim idejama marksizma i socijalizma za njih nije bila prihvatljiva. I hrvatski mislioci u emigraciji zadržavaju taj rezervirani stav, dok je u zemlji nakon Drugoga svjetskog rata nastupilo doba u kojem je jedino javno prihvatljivo mišljenje bilo marksističko, a personalizam se kao »buržoaska« filozofija odbacivao. Iznimka je donekle bio Mounier, prema kojemu poslijeratni marksisti imaju ambivalentan, a nakon raskola Tita i Staljina 1948. godine čak i prilično pozitivan stav. To je filozofsko-povijesni raritet, osobito kada se ima na umu da je Mounier bio izrazito katolički mislilac. Otuda recepciju Mouniera možemo gledati i kao prethodnicu tzv. približavanja kršćanstva i marksizma 60-ih godina prošloga stoljeća, ali i kao politički pragmatizam ondašnje jugoslavenske ideologije.
The work reviews and analyzes the reception of the French Catholic philosopher and thinker, originator of personalistic movement, Emmanuel Mounier (1905-1950) in Croatia and the former Yugoslavia until 1965. It investigates the articles on Mounier, his own works as well as his influence on personalistic endeavours in the region. First brief echoes of his thought on Catholic and pronounced thinkers in Croatia can be found as early as in 1930-ies, however, without any relevant positive or negative criticism. Namely, Mounier’s tendency towards Marxism and socialism was not acceptable for them. Croatian emigrants adhered to such reserved sentiments towards Mounier. After the Second World War the only acceptable standpoint was Marxist and personalism, being considered as a ‘bourgeois philosophy”, was denied. The only exception was Mounier, to whom the post-war Marxists have an ambivalent attitude and after the break of Tito and Stalin in 1948, even a positive one. This is a philosophical-historical rarity, taking into account that Mounier was an apparent Catholic thinker. Hence reception of Mounier can be considered as a vanguard of the so-called convergence of Christianity and Marxism in 1960-ies but also as a political pragmatism of then Yugoslav official ideology.
Simfonični orkester Radia Ljubljana je bil ponovno ustanovljen v maju leta 1945. Orkester je bil sprva številčno in tudi tehnično šibek. Potem ko so se mu pridružili glasbeniki tržaškega orkestra, se ...je izvajalski aparat tehnično in posledično tudi interpretacijsko izboljšal. Ko se je potreba radijskih oddaj po fizični prisotnosti orkestra zmanjšala, se je število koncertnih nastopov povečalo. Posledica tega je bila večja prepoznavnost orkestra, o čemer priča tudi večje število na orkester vezanih glasbenih objav v dnevnem časopisju.
Članek se ukvarja z romanom Prebujenje (1943), ki ga je napisal slovenski pisatelj Zorko Simčič. V ospredju je vprašanje interpretacije romana, vprašanje njegove vloge v medvojni slovenski ...književnosti in vprašanje njegove recepcije. Prebujenje je meščanski psihološki roman, ki je nastal kot reakcija na tedaj prevladujočo kmečko pripovedno prozo. Protagonist romana je dijak Dušan Biljanski, pisec humoresk in feljtonov, ki si želi napisati veličastno literarno delo. Glavni razlog, ki je Simčiča spodbudil k pisanju, je bil razpis za Finžgarjevo literarno nagrado. Čeprav je ni prejel, se je Nova založba odločila za izdajo. Roman je prejel Prešernovo nagrado mesta Ljubljane in bil kritiško pozitivno sprejet. Čeprav doslej še ni bil literarnovedno obravnavan, ne moremo trditi, da je bil zamolčan.
U radu se obrađuje ogled
pod naslovom
De Thucydidis historia
iudicium
. Riječ je o latinskom prijevodu djelomično sačuvane rasprave
O Tukididovu značaju
(Περὶ Θουκυδίδου
χαρακτῆρος), koja se ...pripisuje Dioniziju iz Halikarnasa (1. st. pr. Kr. – 1.
st. po Kr.). Prijevod je načinio humanist Andrija Dudić (1533. – 1589.), a
otisnut je 1560. u Manuzijevoj tiskari u Veneciji. Grčko-rimski povjesničar i retoričar
ondje je prikazao Tukididovu
Povijest
Peloponeskog rata
kao ogledan primjer atičkog jezičnog izraza. Dionizije je
i sâm uspješno oponašao slavnog Atenjanina i time poticajno djelovao na kasnije
pisce. Iako ga je hvalio zbog obračuna s mitologiziranjem povijesnih djela,
Halikarnašanin nije skrivao kritički ton spram nekih Tukididovih postupaka. Na
tragu čitanja Tukidida i Dionizija, u radu se najprije skicira kulturno-povijesna uloga originalnog djela. Zatim se obrađuje
recepcijska sudbina obojice pisaca. Nudi se filološka
obrada Dudićeva latinskog prijevoda. Cilj članka
jest prikazati Dudićev rad u okviru recepcije obojice antičkih pisaca i u
kontekstu renesansnog prevođenja s grčkog na latinski te analizirati Dudićeve
prevodilačke postupke
Thucydides,
one of the greatest Greek historians, has been admired for centuries after
writing his account of the Peloponnesian war. His critics were fewer than his
admirers, but he was not exempt from critique. Dionysius of Halicarnassus wrote
the treatise Περὶ Θουκυδίδου χαρακτῆρος, judging harshly the Athenian
historian. Andreas Dudithius, a Renaissance scholar and diplomat, translated
the treatise into Latin, encouraged by his friend Paolo Manuzio who published
the translation in 1560. Dudithius dedicated the translation to his sponsor
Nicolaus Olahus, bishop of Estergom and a historian. In the preface, Dudithius
states that his translation will not be
ad
verbum
. In his use of Latin he
emulates classical models. In the context of humanist translation Dudithius is
closer to the learned and influential Leonardo Bruni than to the adherents of
the
ad verbum
style such as Andreas
Divus and Alonso of Cartagena.
full article and abstract in Lithuanian; abstract in English
Research into Adam Honory Kirkor’s life and work was initiated by a specialist in the history of Lithuanian culture, Michał Eustachy ...Brensztein, in his applied study Adam Honory Kirkor: Publisher, Editor and Vilnius Printer in 1834-67 (Adam Honory Kirkor. Wydawca, redaktor I właściciel drukarni w Wilnie od roku 1834 do 1867. Wilno, 1930). Presently his historiography has become internationally famous, and due to numerous publications in various languages it has branched out into the Polish, Lithuanian, and Belorusian trends. The Lithuanian trend was shaped by Kirkor’s liberal and compromise views recognizing the merits of historical Lithuania and the prospects of its continuity as well as by the reduced possibilities of research and cultural activities in the Polish-Lithuanian Commonwealth occupied by imperial Russia. The research and fact-finding works by Lithuanian researchers Reda Griškaitė, Antanas Kulakauskas, Pavel Lavrinets, Juozas Maceika, Zita Medišauskienė, Vytautas Merkys, Darius Staliūnas, and other authors in most cases analyze Kirkor’s attitude towards the Lithuanian national revival movement and his relations with the participants of this movement. In the article by the present author, research is oriented towards the adaptations, translations into Lithuanian and their publication in Lithuania Minor following the Lithuanian press ban in Greater Lithuania of three works by Kirkor: Grand Duke Vytautas (Beликiй князъ Витовтъ) published in a book by several authors Outlines of the History and Life of the Lithuanian People (Черты изъ исторiи и жизни литовскаго народа. Вильно, 1854); A Guide to Vilnius and Its Environs (Przewodnik po Wilnie i jego okolicach. Wilno, 1880); The Graves of Grand Dukes and Kings in Vilnius(Groby wielkoksiążęce i królewskie w Wilnie. Warszawa, 1882). A deeper insight is offered into the relationship between the author and the publishers and collaborators of the monthly Auszra that promoted the ideas of the Lithuanian national revival. The latter prepared the first Lithuanian translations of Kirkor’s works in conformity with the ideological aspirations of the Lithuanian nation in the new times. The sources of research were Kirkor’s books published in Polish and Lithuanian as well as the archival and published documents connected with the publishing process, and the bibliographical data accumulated by the bibliologists of several generations. Use is also made of the results of the assessment of the publishing organization and culture of Kirkor’s books established by the de visu method. In the course of research, a proposition is suggested that the need for Kirkor’s books felt by 19th-century Lithuanian society was programed in advance.
The publishing of their Lithuanian translations in Tilsit (lit. Tilžė) and Bittehnen (lit. Bitėnai) accelerated the integration of Lithuanians in Lithuania Minor and Greater Lithuania and the civic rapprochement between the residents of old and new Lithuania, fostered their historical and national identity and promoted cultural variety and progress.
Translated from the Lithuanian by Gražvydas Kirvaitis, Ph.D.
straipsnis ir santrauka lietuvių kalba; santrauka anglų kalba
Adamo Honory’io Kirkoro istoriografijos ištakos yra Michało Eustachy’io Brenszteino faktografinio pobūdžio monografija lenkų kalba „Adamas Honory Kirkoras. Vilniaus leidėjas, redaktorius ir spaustuvininkas 1834–1867 metais“ („Adam Honory Kirkor. Wydawca, redaktor i właściciel drukarni w Wilnie od roku 1834 do 1867“. Wilno, 1930). Dabartiniu metu šio asmens tyrimai pasižymi svarbiu įdirbiu ir išsišakojo į lenkiškąją, lietuviškąją bei baltarusiškąją kryptis. Lietuviškąją kryptį nulėmė Kirkoro liberalios, kompromisinės, pasikeitusioms istorinės Lietuvos tęstinumo aplinkybėms atliepiančios patriotinės pažiūros, imperinės Rusijos režimo užimtoje Abiejų Tautų Respublikoje apribotos mokslo tiriamosios ir kultūrinės veiklos galimybės. Lietuvių tyrėjų Redos Griškaitės, Antano Kulakausko, Pavelo Lavrineco, Juozo Maceikos, Zitos Medišauskienės, Vytauto Merkio, Dariaus Staliūno ir kitų autorių tiriamieji ir mokslo pažintiniai veikalai dažniausiai analizuoja Kirkoro laikyseną lietuvių tautinio atgimimo epochoje ir santykius su šio sąjūdžio dalyviais. Autoriaus teikiamame straipsnyje tyrimas orientuotas į trijų Kirkoro veikalų („Великiй князъ Витовтъ“, publikuotas knygoje „Черты изъ исторiи и жизни литовскаго народа“. Вилъно, 1854; „Przewodnik po Wilnie i jego okolicach“. Wilno, 1880; „Groby wielkoksiążęce i królewskie w Wilnie“. Warszazwa, 1882) adaptaciją ir vertimus į lietuvių kalbą ir jų publikavimą Mažojoje Lietuvoje imperinei Rusijai uždraudus lietuviškąją spaudą tradiciniu lotyniškuoju raidynu Didžiojoje Lietuvoje bei autoriaus ryšius su „Auszros“ laikraščio leidėjais. Tyrimo šaltiniai yra Kirkoro knygos, archyviniai ir publikuoti dokumentai, kelių kartų knygotyrininkų sukaupti bibliografiniai duomenys. Darbe taip pat remiamasi tyrimo de visu metodu autoriaus užfiksuotais Kirkoro knygų leidybos kultūros vertinimais. Grindžiama įžvalga, kad XIX amžiaus lietuvių visuomenės užsakymas Kirkoro knygoms buvo užprogramuotas. Jų adaptyvių vertimų į lietuvių kalbą leidyba Tilžėje ir Bitėnuose spartino Mažosios ir Didžiosios Lietuvos lietuvių integraciją, senosios ir naujosios Lietuvos gyventojų pilietinį suartėjimą, ugdė istorinę ir tautinę savivoką, kultūros pažangą.
Filozofska misao Maxa Schelera bila je prisutna u našoj filozofiji gotovo od svojih početaka. Iako bi se moglo tvrditi kako je hrvatska recepcija Schelerove misli opsegom mala, ona je sadržajno ...bogata cjelovitim pregledima i bitnim problematiziranjima. Time je Schelerova filozofija na našim prostorima još od nekada prepoznata i smještena u širi filozofski kontekst. Stoga je svrha ovoga rada prikaz recepcije Schelerove misli kroz prikaz djela autora koji su se sustavno bavili Schelerovom filozofijom. Ti su autori holistički pristupili Schelerovoj misli te su pokrivena gotova sva njena razdoblja, od etike vrijednosti do antropologije i metafizike. Ostali autori, koji prikazuju pojedini aspekt Schelerove misli ili se na nju usputno pozivaju, biti će taksativno navedeni. Na taj način u središtu rasprave biti će ono bitno hrvatske interpretacije Schelera, a također se pokazati i širi odjek njegove misli.
The philosophical thought of Max Scheler was present in our philosophy almost from its beginnings. Although it could be argued that the Croatian reception of Scheler’s thought is small in scope, it is rich in content with complete overviews and important problematizations. Thus, Scheler’s philosophy in our region has been recognized and placed in a wider philosophical context. Therefore, the purpose of this paper is to present the reception of Scheler’s thought through the presentation of the works of authors who systematically dealt with Scheler’s philosophy. These authors took a holistic approach to Scheler’s thought and covered almost all its periods, from value ethics to anthropology and metaphysics. Other authors, who present a particular aspect of Scheler’s thought or refer to it, incidentally, will be listed exhaustively. In this way, the essential Croatian interpretation of Scheler will be at the centre of the discussion, and the wider resonance of his thought will also be shown.
U ovome se radu propituje skladateljski profil Josipa Kaplana kroz recepciju vokalne i instrumentalne glazbe s osobitim zanimanjem za potonju. Uvidom u skladateljevu ostavštinu utvrđeno je da je ...Kaplanov instrumentalni korpus u nerazmjeru s recepcijom njegova stvaralaštva, barem u onoj mjeri u kojoj taj korpus po svom opsegu i dijapazonu govori u prilog autorove instrumentalne orijentacije. Ispitivanje nerazmjera postavilo je za uvjet rekonstruiranje skladateljeva djelovanja, okolnosti, predodžbi i (pred)uvjerenja, na čijim se tragovima sigurno dolazi do otkrivanja formativnih silnica koje su instrumentalni dio Kaplanova glazbenog opusa učinile recepcijski manje vidljivijim od vokalnoga. Rad se temelji na iščitavanju građe koja se nalazi u autorovoj ostavštini, od okupljenih tekstualnih priloga, preko privatne korespondencije, notnih autografa i dnevnika pa do novinskih zapisa o autorovu djelovanju. Cilj se rada usmjerava na reinterpretaciju Kaplanova skladateljskog profila, odnosno na reafirmaciju njegovih instrumentalnih djela.
Članek obravnava zgodovinski proces vstopa evropske glasbe na Kitajsko in njene recepcije v kitajski družbi. Ta proces, ki se je začel v začetku 17. stoletja s prihodom prvih jezuitskih misijonarjev ...na cesarski dvor, poteka še danes in v grobem bi ga lahko razdelili v tri obdobja. Glavna značilnost tega procesa je predvsem prehod od pasivnega sprejemanja k aktivnemu ustvarjanju in (zlo)rabi prejetega glasbenega sistema.
PDF
