Študija primera zgodnje recepcije Dvořákovih del na Slovenskem je izhodišče za opazovanje v muzikološki misli izpostavljenega razmerja »slovanske« in »nemške« glasbe in vnovične osvetlitve vprašanja ...med nacionalnim in transnacionalnim v glasbi evropskega prostora na prelomu 19. in 20. stoletja. Članek prikaže praizvedbe Dvořákovih del v Ljubljani skozi prizmo poustvarjalnih zmožnosti ter recepcije glasbe pred prvo svetovno vojno. Izpostavljeni so kritiški odmevi ob krstnih izvedbah, še zlasti kantate Mrtvaški ženin(Svatební košile) z ljubljanskim zborom Glasbene matice na Dunaju, ko je dirigiral Dvořák (1896) in prikazan zvezek samospevov, ki ga je Fran Gerbič posvetil Dvořáku.
Celotno besedilo
Dostopno za:
DOBA, IZUM, KILJ, NUK, PILJ, PNG, SAZU, UILJ, UKNU, UL, UM, UPUK
Potreba za naglašavanjem medijacijske funkcije umjetničke kritike temelji se na posljedicama turbulentnih promjena u novijoj povijesti umjetnosti. Prva od njih odnosi se na produkciju 19. stoljeća, ...kada je sintagma dobrog ukusa po sebi postala upitna, uslijed čega je došlo do širenja niza, međusobno nesvodivih, teorijskih paradigmi. Druga se velika promjena dogodila u šezdesetim godinama 20. stoljeća kada se izbrisala granica između umjetničkog djela i predmeta koji to nisu, što je pitanje smisla, značenja i vrijednosti umjetničkog djela usmjerilo pitanjima smisla, značenja i vrijednosti same reprezentacije. Kriza vrijednosti pojačala se kritikom autonomije umjetnosti i antiteorijskim stavovima u kulturi postmodernizma. Umjetnička je kritika u posljednjim desetljećima 20. stoljeća podlegla krizi, našavši svoje mjesto u masovnim medijima, podilazeći zahtjevima njihove društvene funkcije, dokumentirajući u prvom redu konceptualne kustoske prakse, i svojstvene im modele valorizacije. Mogućnost revitalizacije kritičkog diskursa nalazi se u aktiviranju njegove medijacijske funkcije, s jedne strane između povijesti i suvremenosti u čvršćem disciplinarnom okviru povijesti umjetnosti, a s druge između umjetnosti i publike, prilagodbom na promjenjive okvire kulturnih obrazaca. Preduvjet kompetentnoj medijaciji u tom je slučaju pronalaženje povijesno-umjetničke, ali i kulturne paradigme, kao i autorizacija primjene određenih teorijskih i konceptualnih uporišta na aktualna umjetnička postignuća koja inicira, artikulira, teorijski interpretira i posreduje.
This paper raises the question of the existence of Expressionist prose as a significant segment of the Slovenian literary movement between the two world wars. It points out at a fundamental ...ambivalence about its relationship to the typological-aesthetic concepts of modernism and avant-garde. The problem lies in the fact that Slovenian literary historians and critics between 1920-1930, as well as the contemporary ones (with some exceptions), were detained and refused to accept innovative position of this phenomenon. Therefore, expressionism was often understood simply as a radicalization of the poetic elements of Slovenian impressionism (1895-1916), and this view is particularly evident in the assessment of Lado Kralj (Expressionism, 1986). Due to the uncertain and indeterminate previous definitions of the expressionist prose, whose research in German literary criticism, especially from the nineties to the present, yielded significant results (W. Sokel, S. Vietta, G. Kemper, B. Scheffer, W. Krull, A. P Dierick, I. Jens, T. Anz, M. Stark, W. Fähnders), there is a need for a new, more flexible pattern of the expressionist prose text. For the identification of this model the following aspects were taken into account: Poetical and conceptual aspects, Expressionist topoi, Morphologic and narrative aspects, Stylistic and linguistic aspects, following by Semantic Implications. Textual base of Slovenian short expressionist fiction includes 11 collections, published between the two world wars, and more than 200 prose pieces in the leading Slovenian magazines and newspapers. Works of the individual authors were recently acclaimed in publishing monographs, mainly posthumously (S. Majcen, M. Jarc, J. Kozak, S. Kosovel, S. Grum, E. Kocbek). In the interpretation of a characteristic prose samples (Podbevšek, Kosovel, Grum, Pregelj, Kocbek) one can notice the type of discourse and style-rhetorical moves that shape the Slovenian short fiction (prose poem, sketch, short story and novella). Similar to German expressionism, in the Slovenian literary movement the short prose genres play fundamental role in the process of a structural modernisation.
Ovidij je za Prešerna pomemben literarni zgled in paradigma nesrečnega pesnika. Domneva nekaterih sodobnih interpretov, da gre pri Ovidijevem izgnanstvu v Tomis za avtobiografsko fikcijo, izhaja iz ...avtorjevega lastnga prizadevanja, da bi svojemu izgnanstvu dal paradigmatski značaj. Že Angelo Poliziano je »literarni mit« o Ovidijevem izgnanstvu prenesel na svojo lastno izkušnjo, šestmesečni prostovoljni umik iz Firenc (1479–80), in vladarja po Ovidijevem zgledu posredno krivil za svoje umetniško nazadovanje. Zamisel Prešernovega nemškega cikla je podobna: brati ga je mogoče obenem kot poslanico napol ponemčenemu meščanstvu in kot avtoironično, metaliterarno ponazoritev jezikovne alienacije v domačem izgnanstvu.
U drugoj polovici 19. stoljeća pjesme za djecu bile su uglavnom objavljivane u periodici i zbirkama pjesama. Manja je pozornost do sada bila posvećivana pjesmama koje su bile uglazbljene i uvrštene u ...pjesmarice. Jedan od često uglazbljivanih autora stihova za djecu bio je Ljudevit Varjačić. Poznat je kao osobito produktivan suradnik časopisa Smilje čije su se pjesme često uglazbljivale, među ostalima, objavio je Liru, pjesmaricu s kajdama za mušku i žensku školsku mladež, a njegove uglazbljene pjesme našle su se i na stranicama ostalih pjesmarica toga vremena napisanih za djecu i mladež. U radu se analiziraju uglazbljene Varjačićeve pjesme s obzirom na njihove poetske, tematske i leksičke značajke. Varjačićeva je poezija pisana pravilnim metrom i rimom, obilježena je pedagoškim i etičkim tendencijama. Leksičkom analizom utvrđeno je nekoliko tematskih cjelina o kojima Varjačić piše, primjerice: pjesme koje pozivaju na fizički rad, pjesme koje potiču na učenje, pjesme koje izražavaju ljubav prema majci, domoljubne pjesme, religiozne pjesme, te pjesme o odmoru i zabavi. Iako se neke od ovih uglazbljenih pjesama i danas nude djeci, zaključujemo da one svojim poetskim, tematskim i leksičkim značajkama nisu više bliske suvremenom recipijentu.
This paper presents a historical overview of the publications and critical reception of the children’s poetry of Krunoslav Kuten (1855 – 1894) from the 1970s on. Kuten was one of the most remarkable ...representatives of Croatian 19th century children’s literature. He published his children’s poems exclusively in the children’s magazine Smilje Immortelle in the period 1875 – 1892. Recent critical reception of his children’s poetry was initiated by an extensive study by Milan Crnković, followed by the writings of several other scholars.The examination of the issues of Smilje and the first and only collections of Kuten’s poetry edited in 1988 by Milan Crnković and in 1991 by Ivo Zalar reveals several changes in the texts of individual poems in their re-publication. In addition, eleven poems were omitted from these collections, and thus remained unknown to contemporary readers. Reasons are considered for these omissions and for the lexical changes in some of the included poems. The findings indicate self-censorship in the selection and publication of Kuten’s verses.
Federik Grisogono vs. Duns Škot Martinović, Ivica
Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine,
09/2022, Letnik:
48, Številka:
1 (95)
Journal Article, Paper
Odprti dostop
Na temelju provedenih istraživanja moguće je drukčije periodizirati pa i ocijeniti odnos Federica Grisogona prema misaonom nasljeđu Ivana Duns Škota. Prvu fazu određuje sâm četverostih
Ad lectorem
na ...naslovnici Duns Škotovih
Questiones quolibetales
(1506), u kojem Zadranin, student filozofije i medicine u Padovi, upozorava čitatelja na pet Duns Škotovih knjiga koje je irski franjevac Maurice O’Fihely, profesor škotističke teologije Padovanskoga sveučilišta i zaređeni nadbiskup Tuama, priredio za tisak 1506. godine u mletačkih tiskara Andree Torresanija i Simonea de Luere. U poanti četverostiha »Moći ćeš njedra napuniti cvijetom« (
poteris flore implere sinus
) Grisogono se služi Mauricijevim pridjevkom
Flos mundi
da bi pohvalio trud i prinose priređivača pri objavljivanju dvaju povezanih Duns Škotovih djela
Scriptum Oxoniense
i
Questiones quolibetales
. Taj je Grisogonov četverostih otisnut bar još jednom – na dekorativnoj naslovnici pariškoga izdanja Duns Škotovih
Questiones quolibetales
1513. godine.Samo godinu dana nakon prvoga objavljivanja Grisogonova četverostiha
Ad lectorem
, u svom prvom zborniku
Speculum astronomicum
(1507), koji je tiskao 38 dana nakon svoje promocije za doktora filozofije i medicine (
artium et medicinae doctor
) Padovanskoga sveučilišta, Grisogono se poziva na Duns Škota u dvama svojim spisima. U raspravi »o plemenitosti i izvrsnosti astrologije« (
de nobilitate et excellentia astrologiae
), četvrtoj u sastavu spisa
Speculum astronomicum
, Zadranin ističe tri važna Duns Škotova filozofema: ograničenje u Božjem nužnom djelovanju, slobodu čovjekove volje i Božje predznanje. Pri proučavanju aksiomatskoga sustava Euklidove geometrije prema izdanju
Liber elementorum Euclidis
(1482) koje je priredio Campano da Novara, Grisogono upućuje na Duns Škota kad prigovara dvjema Euklidovim definicijama: u dokazu da točka ne postoji i pri logičkom osporavanju definicije kruga. Grisogonova ocjena Duns Škotova umovanja bitno se mijenja u 1520-im uz jednu prirodnofilozofsku temu – tumačenje morskih mijena. U svom drugom zborniku iz 1528 godine, i to u uvodu rasprave
Tractatus de occulta causa fluxus et refluxus maris
, Grisogono se ruga Duns Škotovu opisu morskih mijena u
Secundum scripti Oxoniensis super secundum Sententiarum
(1506) istodobno kad i Plinijevu prikazu u drugoj knjizi
Historia naturalis
(1513): »kao miševi koji skakuću po brašnu« (
ut mures super farinam saltantes
). Zadranin obojici prigovara da su »prešutjeli« rješenja za tri glavna problema u tumačenju morskih mijena, ali time zapravo nudi popis otvorenih problema s kojima će se suočiti u vlastitoj raspravi i za koje će ponuditi valstita rješenja. U svojim ocjenama Plinijeva i Duns Škotova prikaza morskih mijena Grisogono očito pretjeruje, dapače ne priznaje im ni ono što izrijekom stoji u njihovim tekstovima. A kad Grisogono u uvodu u raspravu o morskim mijenama drugi put spominje Plinija i Duns Škota, pristupa im različito. Plinija prikazuje kao okretna kompilatora nedorasla ostvariti sintezu o temi koju obrađuje, a u svojoj konačnoj ocjeni Duns Škota pribjegava alegoriji koja povezuje Škotov redovnički poziv i novozavjetni prizor s Genezaretskoga jezera (Mt 14, 22–36) u kojem je vjera ribara Petra na kušnji. Izričajem »budući da nije imao cipela« Zadranin podsjeća da je Duns Škot bosonogi franjevac. S pomoću metafore »bose noge«, koje mogu i gaziti i osjetiti drače, opisuje dvojaki Duns Škotov odnos prema astrologiji – pokušaj suprotstavljanja astrologiji i odustanak od toga pokušaja. S pomoću metafore »suhom nogom« Zadranin dodjeljuje Duns Škotu neočekivanu novozavjetnu ulogu – ulogu Petra koji hoda površinom Genezaretskoga jezera prema Isusu dok vjeruje, a počinje tonuti čim posumnja, da bi je primijenio, ni manje ni više, nego na teme o moru u Duns Škotovu komentaru drugoga sveska
Sentencija
. Napokon, Grisogono znamenitomu Škotu pridjeljuje nadimak »otac logike« i tako ga odvaja od rimskoga prirodoslovca Plinija. Razdjelnica između Plinija i Duns Škota, kako to shvaća Zadranin školovan u Padovi i poučen o dometima škotizma, leži zapravo u području logike: Plinije je neznalica u logici, a Duns Škot »otac logike«.
The reception of Duns Scotus’s thought, confined to the reception of his two works Scriptum Oxoniense and Quęstiones quodlibetales edited by the Irish Franciscan and Paduan Professor Maurice O’Fihely in 1506, should, on the basis of the conducted research, be placed in the following three years: 1506, 1507 and 1528, which enables a clear periodization of that reception. In addition, Grisogono’s attitude towards the philosophical legacy of Duns Scotus features in three different forms. The first phase is determined alone by tetrastich Ad lectorem on the title page of Duns Scotus’s Quęstiones quodlibetales (1506), in which the Zadar-born student of philosophy and medicine at the University of Padua warns the reader about Duns Scotus’s five books which Maurice O’Fihely, professor of Scotistic theology at the Padua University and already a consecrated archbishop of Tuam, prepared for print in 1506 with the Venice printers Andrea Torresani and Simone de Luere. In the gist of the tetrastich, “You will fulfil the bosom with flowers” (poteris flore implere sinus), Grisogono alludes to O’Fihely’s nickname Flos mundi, in order to commend the endeavour and contributions of the editor. Grisogono’s tetrastich was published at least one more time – on a decorative page of the 1513 Paris edition of Duns Scotus’s Questiones quolibetales. In his first book Speculum astronomicum (1507), published 38 days after his promotion as Doctor of Philosophy and Medicine (artium et medicinae doctor) of the University of Padua, Grisogono refers to Duns Scotus in two of his writings. In the treatise “on the nobility and excellence of astrology” (de nobilitate et excellentia astrologiae), fourth within his Speculum astronomicum, the nobleman of Zadar emphasizes three important philosophemes of Duns Scotus: limitation in God’s necessary action, free will, and God’s preknowledge. While examining the axiomatic system of Euclides’s geometry according to the Liber elementorum Euclidis (1482), edited by Campano of Novara, Grisogono refers to Duns Scotus in his objections to Euclides’s two definitions: in the proof that the point does not exist and in logical disputing of the definition of circle. In the 1520s, Grisogono’s assessment of Duns Scotus’s philosophy changed fundamentally regarding a topic from natural philosophy – explanation of tides. In his second book published in 1528, in the introduction to the Tractatus de occulta causa fluxus et refluxus maris, Grisogono ridicules Duns Scotus’s account of tides expounded in Secundus scripti Oxoniensis super Sententias (1506), at the same time as Pliny’s discussion in Book Two of the Historia naturalis (1513): “like mice jumping in flour” (ut mures super farinam saltantes). The nobleman of Zadar objects that both scholars neglected to focus on the three main problems in the explanation of tides, and in so doing actually offers a catalogue of open problems which he tackled in his own treatise and for which he submitted his own solutions. In his assessments of Pliny’s and Duns Scotus’s accounts of tides, Grisogono evidently exaggerates, as he refuses to acknowledge even what is being explicitly stated in their texts. In the introduction to his treatise on tides, Grisogono once again mentions Pliny and Duns Scotus, but he takes a different approach to each of them. Pliny is unjustly presented as skilful compiler, incompetent to develop a synthetic approach to a relevant topic, and in his final assessment of Duns Scotus he resorts to allegory, which links Scotus’s religious vocation with the New Testament pericope at the Lake of Gennesaret (Mt. 14, 22–36), in which the faith of Peter the fisherman is being tempted. By employing a syntagm “for he had no shoes,” Grisogono reminds that Duns Scotus is a barefoot Franciscan. With the metaphor of “bare foot,” treading and feeling the thorns, Grisogono describes Duns Scotus’s dual relationship towards astrology – an attempt to challenge astrology as opposed to the abandonment of this attempt. With the “dry foot” metaphor, the nobleman of Zadar attributed an unexpected New Testament role to Duns Scotus – the role of Peter who walks on the water of the Lake of Gennesaret towards Jesus, fearless and in faith, and sinks the minute he begins to doubt it, in order to apply it, no more or no less, to the topics on the sea in Duns Scotus’s commentary of the second book of Peter Lombard’s Sentences. Finally, Grisogono nicknames the famous Scot “the father of logic,” and thus separates him from the Roman natural philosopher Pliny. A clear-cut line between Pliny and Duns Scotus, according to the understanding of the Zadar nobleman educated in Padua and taught about Scotism on the lectures of Maurice O’Fihely, apparently lies in the field of logic: Pliny is ignorant in logic, while Duns Scotus is “the father of logic.”
Sveta Rožalija, panormitanska divica Antuna Kanižlića, objavljena u Beču 1780., jedno je od najpoznatijih djela hrvatske književnosti 18. stoljeća u Slavoniji. U prvome dijelu rada promotrit će se ...recepcija toga djela u kronološkome slijedu. Nakon raščlambe prvih kritika iz druge polovine 19. stoljeća objavljenih većinom u listovima katoličke orijentacije, promotrit će se recepcija Svete Rožalije u 20. stoljeću – najprije u onih autora s početka stoljeća (Tomić, Prohaska, Vodnik, Fancev), zatim iz sredine stoljeća (Kombol, Matić), a onda i iz druge polovine 20. stoljeća (Georgijević, Belić, Peić, Jelčić). Od 1990., nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, raste interes istraživača za stariju hrvatsku književnost, pa tako i za Svetu Rožaliju, ali najviše u okviru istraživanja hrvatske barokne književnosti (Kravar, Pavličić, Fališevac, Tatarin). Početkom 21. stoljeća tim se djelom bavi nekoliko autorica (Pšihistal, Marković, Šundalić) iščitavajući nove aspekte djela ili analizirajući rad nekoga od ranijih teoretičara (Crnjac).
Preglju je v zss sicer priznano, da je eden osrednjih slovenskih ekspresionisti?- nih knjizevnikov, da »odlikuje njegovo kompozicijsko tehniko izredna razgibanost« in da je vplival na leposlovno delo ...kosma?a in pavleta zidarja, vendar je delezen tudi ideoloskega o?itka, da »ga je nabrekel arhaizirani slog tako vlekel vase, da je tudi sam pozabil na demokrati?no sporo?ilno besedo, se torej tudi sam predajal romanti?nemu subjektivizmu«.11 v sk je brez negativnih ozna?itev zapisano, da »velja pregelj delo- ma upravi?eno za najizrazitejsega slovenskega ekspresionisti?nega pripovednika«, v es pa, da je bil v dvajsetih letih »najpomembnejsi zive?i pisatelj« in da ga »novejsa literarna zgodovina uvrs?a med najpomembnejse slovenske pripovednike«. ZSS vidi v bevkovem literarnem opusu velik kulturnozgodovinski pomen in po - sebno vlogo v okupirani primorski, vendar avtor priro?nika obenem ugotavlja, da je v njegovem »velikem pripovednem opusu le malo umetnosti«, da si pisatelj »ni ustvaril trdnega epskega sloga« in da »je bil eklektik najbrz tudi zavoljo pisateljske naglice«. za sk je France Bevk »po dostopnosti in priljubljenosti svojih del v pravem pome- nu besede slovenski ljudski pisatelj«, es pa ocenjuje Kaplana Martina ?edermaca kot »enega najboljsih slovenskih romanov« in dodaja, da »kot mladinski pisatelj za- vzema eno osrednjih mest« ter da je »vrednost njegovega pripovednega ustvarjanja v silovitosti in mnogovrstnosti zgodb, ki so posebno ljudem na primorskem budile zeljo po svobodi in zavest o narodnostni skupnosti«. Po zss je kosma? umetnik, »artist besede in zvoka, ni pa bles?e? graditelj«, saj ne seze ?ez krajso prozo, »najbrz tudi zato, ker epske osebe lazje individualizira z dramatskimi kot epskimi sredstvi«. sk mu priznava, da je bil v 30. letih »eden vodil- nih socialnih realistov«, da je »pronicljiv in psiholosko poglobljen ustvarjalec krajsih pripovednih zvrsti, v glavnem novel«, in da je po vojni »vnasal v svoje delo elemente modernejse proze«. po es je Pomladni dan »eden najboljsih romanov sodobne slo- venske proze«, kosma?evo pripovedno delo pa je »zaradi individualnosti pisateljske poetike in izjemnega sloga, za katerega je zna?ilno ravnovesje lepote in sporo?ilne jasnosti, med najpomembnejsimi stvaritvami sodobne slovenske proze«. Ivan Pregelj in Bevk sta se prvi? pojavila v predelanih Westrovih berilih za nizje sre- dnje sole13 (stirje zvezki so izsli v letih 1921-22), kosma? pa v drugi, dopolnjeni izdaji budalovega Slovenskega cvetnika14 iz leta 1946. vsi trije avtorji so bili ob prvi solski objavi stari nekaj ?ez trideset let. pri tem izstopa Sorlijeva, ki je kot lo- kalno pomembna avtorica prvi? prisla v berila sele po sedemdesetem letu starosti, ko so se po treh desetletjih ponovno pojavila zamejska berila za visje srednje sole na Trzaskem in Goriskem.15 Dokaz za specifi?na merila solske kanonizacije pa je vuga, ki kljub visokemu polozaju v literarnozgodovinskih in drugih priro?nikih in najpomembnejsih nacionalnih priznanjih za umetniske dosezke nikoli ni bil uvrs?en v srednjesolsko berilo, verjetno zaradi recepcijsko manj primernih besedil po sodbi avtorjev u?nih na?rtov oz. sestavljavcev beril.16 preglednica 4 prinasa stevilo vseh solskih objav in odstotek moznih objav:
PDF
