Raymond Devos je vedno veljal za izjemnega komika, za genija francoskega jezika in za tistega, ki je kljub temu, da je bil zgolj komik, segal po najvišjih vršacih duha. Njegov nadrealistični svet je ...ljudi spravljal v smeh. Ta moč mu je ostala še danes. Kot pri precej komikih pa ima tudi njihov humor, ki ga navdihuje resničnost, pogosto bolj univerzalno ali osebno sporočilo. V tem članku bomo zato poskušali predstaviti malo znan vidik Devosa, ki se odraža v nekaterih skečih. Čeprav je v svojih tezah videti kot nihilist, se v njih skriva sklicevanje na različne filozofije ali miselne šole. Zato bomo s pomočjo elementov iz njegovega življenja poskušali najti krščansko versko sporočilo, ki se skriva za duhovitim humorjem.
Dokumento Nr. 108. Šiuo liudijimu patvirtinama, jog po užsakų Kietaviškių Romos katalikų bažnyčioje, kliūčių santuokai tarp Audriaus Šeškevičiaus (?) ir Marijonos Markevičiūtės neatsirado. Tekstas ...parašytas ranka, juodu rašalu, lietuvių kalba. Liudijimas patvirtintas apskritu bažnyčios antspaudu ir bažnyčios klebono parašu.
Maldaknygės fragmentas. Išlikę puslapiai Nr. 713-728 iš skyriaus pavadinimu „Pridėtos naujos giesmės“. Tekstas atspausdintas lietuvių kalba, gotišku šriftu.
»Zmerni pragmatizem« Jeffreyja Stouta kot filozofski pristop k javnemu moralnemu diskurzu v versko pluralni družbi je naletel na mešane odzive nasprotnih strani razprave o sekularizmu. Medtem ko ...številni politični teologi in komunitaristi trdijo, da Stout preveč popušča sekularistom, se po drugi strani nekaterim sekularistom zdi njegov vključujoči pristop do verskih utemeljitev v javnem diskurzu preveč »teološki «. Pričujoči esej ponuja ponovni pregled in nadaljnjo analizo zmernega pragmatizma v luči nedavnega dela na področju epistemologije demokracije (zlasti interpretacije Deweyjeve vključujoče in eksperimentalne demokracije, kot jo je podala Elizabeth Anderson) ter etike diskurza, ki temelji na teoriji hermenevtične (ne) pravičnosti Joseja Medine. Trdim, da je Stoutova normativna vizija javnega moralnega diskurza prepričljiva le, če določena načela, ki jih Stout bodisi potrjuje bodisi predpostavlja – močno načelo verske svobode, demokratično načelo vključenosti in načelo reševanja sporov diskurzivno in ne nasilno –, postavimo v njeno središče in jih razvijemo bolj, kot jih je v svojem delu razvil sam Stout. To tudi pomeni, da prej omenjene teorije – zlasti Medinovo teorijo hermenevtične (ne)pravičnosti – uporabim za vprašanje, ki ga ne obravnavajo, namreč: kako je mogoče in treba različne verske jezike vključiti v javno moralno razpravo? Rezultat je nova in močnejša različica zmerne pragmatistične vizije javnega moralnega diskurza ter obnovljen argument za kvalificirano sekularnost takega diskurza.
U radu se propituje navodna komplementarnost znanosti i vjere u tumačenju stvarnosti. Temeljem relacija neodređenosti za dvije veličine koje karakteriziraju istinitost znanstvene odnosno, vjerske ...spoznaje, pokazuje se kako sve manja neodređenost znanstvenih, uzrokuje sve veću disperziju i maglovitost vjerskih spoznaja.
Savremeni religijski trendovi obično govore o individualizaciji i privatizaciji religijskih osjećanja, što je najčešće izraženo kroz maksimu vjerovanja bez pripadanja (Davie, 1990), dok je u Bosni i ...Hercegovini obrnuta situacija. U posljednjoj deceniji prošlog i početkom 21. vijeka svjedočimo oživljavanju i revitalizaciji religije, kao i usponu kolektivističke religije i religioznosti. Visoka stopa religijske i konfesionalne identifikacije, kojoj smo svjedočili na popisima stanovništva 1991. i 2013. godine, nije bila motivisana jedino vjerskim već prije društvenim, istorijskim, političkim i kulturološkim razlozima, koji su pratili tok društvenih kretanja i promjena. Religijska pripadnost, koja je ranije, tokom socijalističkog društvenopolitičkog uređenja, bila duboko u privatnoj sferi življenja, sad postaje društveno poželjna, a religijska identifikacija bitna identitetska odrednica. Religijsko se tako potvrđuje kroz nacionalno i obrnuto – nacionalnost biva neraskidivo vezana za religijsku pripadnost i time postaje smetnja integraciji i demokratizaciji. Teorijskom analizom i sintezom dosadašnjih istraživanja, novijih trendova u sociološkom proučavanju religije, nastoji se sagledati religijska situacija u bh. društvu, koja se iskazuje od obnove i povratka religije u javni prostor do njezinih ideoloških manifestacija. Navedeni pristup religijskom značajan je iz bar dva razloga: teorijski ‒ jer korespondiraju sa zaokretom u savremenoj sociologiji religije, koji je usmjeren prema odgovoru na pitanje kako, nasuprot ranijem – zašto se vjeruje; dok sa druge strane, možda i važnije, ako pravilno sagledamo odnose u Bosni i Hercegovini, imamo društvenopolitičke razloge, gdje nam ponuđeni odgovori bitno mogu pomoći u rješavanju odnosa crkve i države, odnosno jasnog određivanja mjesta religije u javnom životu i njene uloge u savremenim društvenopolitičkim kretanjima i promjenama.
Pitanje sekularnosti u posljednjih je nekoliko desetljeća u fokusu teoretičara iz različitih znanstvenih područja. Iako se Europa dugo smatrala sekularnim i sekulariziranim prostorom, ovakve se ...tvrdnje sve češće propituju u svjetlu događaja koji nastoje (re)definirati javnu ulogu religije i njen utjecaj na društvo. Počevši od pokušaja da se definira pojam sekularnosti i konceptualizira njegovo značenje kroz pregled postojeće literature, ovaj rad tematizira sekularnost kako je definirana pravnim okvirom Europske unije i Republike Hrvatske. Istovremeno je u kratkim crtama naznačen društveni kontekst unutar kojega se pitanje sekularnosti propituje. Sekularnost je u ovom radu definirana u širem smislu kao ustavno-pravno načelo odvojenosti religijskih organizacija od države čime se jamči neutralnost javnih institucija u odnosu na (ne)religiozna uvjerenja i vjersku pripadnost svih građana. U užem smislu sekularnost se odnosi na, za neko društvo specifičan, ideološki legitimiziran odnos između religijske domene i drugih društvenih (sekularnih) domena, odnosno na »kulturu sekularnosti« koja artikulira hijerarhiju društvenih odnosa.
The issue of secularity has been the focus of theorists from various scientific fields during the recent decades. Although Europe has long been considered as secular and secularized space, such claims are increasingly being questioned in the light of the events that seek to (re)define the public role of religion and its impact on European society as a whole and in its member states respectively. Starting from the attempt to define the concept of secularity and conceptualize its eaning through a review of the existing literature on this topic, this paper deals with secularity through the legal frameworks of the European Union and the Republic of Croatia. It also gives a short overview of the social context within which the issue of secularity is questioned. Secularity is in this paper defined in a broader sense as a constitutional and legal principle of separation between religious organizations and the state, which guarantees the neutrality of public institutions in relation to religious and non-religious beliefs and religious affiliations of the citizens. In a narrow sense, secularity refers to a society-specific, ideologically legitimized relationship between the religious domain and other social (secular) domains, or to a »culture of secularity« that articulates a hierarchy of social relations.
Pirmosios Komunijos knygelė, išduota Jurgiui Puodžiukynui, priėmusiam Komuniją 1941 m. gegužės 18 d. Knygelė patvirtinta zakristijono P. Petronio parašu. Knygelė atspausdinta lietuvių kalba, ...iliustruota, 32 psl. Romos katalikų bažnyčios leidimą spausdinti Nihil obstat suteikė cenzorius Z. Ignatavičius, leidimą imprimatur Nr. 1050 1938 m. gegužės 9 d. suteikė K. Šaulys.