Botticelli, Holbein, Leonardo, D--uuml--;rer, Michelangelo: the names are familiar, as are many of the works. But who were these artists, why did they produce such memorable images, and how would ...their original beholders have viewed these objects? This book answers such questions by considering both famous and lesser-known artists, patrons, and works of art from the period. - ;Botticelli, Holbein, Leonardo, D--uuml--;rer, Michelangelo: the names are familiar, as are the works, such as the Last Supper fresco, or the monumental marble statue of David. But who were these artists, why did they produce such memorable images, and how would their original beholders have viewed these objects? Was the Renaissance only about great masters and masterpieces, or were "mistresses" also involved, such as women artists and patrons? And what about the 'minor'-pieces that. Renaissance men and women would have encountered in homes, churches and civic spaces? This exciting and stimulating volume will answer such questions by considering both famous and lesser-known artists, patrons and works of art within the cultural and historical context of Renaissance Europe. - ;Johnson has succeeded in packing a great deal of intelligent discussion into a very limited space. I would wholeheartedly recommend this book for anyone, from teenagers onwards, requiring an introduction to current views on Renaissance Art -.
U radu se prikazuje odluka Zadarske sinode od 4. prosinca 1460. na kojoj je nadbiskup Mafej Vallaresso pokušao suzbiti upotrebu liturgije na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije
(lingua ...sclava). Sinodalni akti nisu danas sačuvani već je dostupan samo jedan dio sinodalnog kanona u dvije verzije. Originalnu verziju donosi Carlo F. Bianchi, dok je drugu, neznatno izmijenjenu, pribilježio Ivan Zanotti – Tanzlingher. Poslije interpretcije i konzultacije mjerodavnih vrela zaključuje se kako sinodalna odredba nije posve dokidala liturgijska slavlja na hrvatskom jeziku nego je samo na sinodi poduzet pothvat prostornog i vremenskog suzbijanja
»glagoljaške liturgije«. Zadarski su nadbiskupi pokušavali tijekom XVI. stoljeća suzbiti glagoljicu na teritoriju nadbiskupije, ali – kako to pokazuju dostupna vrela – nisu imali znatnijeg uspjeha.
Predmet istraživanja jest sakralna arhitektura grada Komiže na otoku Visu u renesansnom i baroknom razdoblju. U pristupu se prvo pokušavaju rasvijetliti povijesne okolnosti i uzroci formiranja grada ...u kasnom srednjem vijeku. U žarištu istraživanja jest stilska i arhitekturalna deskripcija najznačajnijih sakralnih spomenika unutar današnjega gradskog areala, a koji su podignuti od 15. do 18. stoljeća.
Althouhg he was a Benedictine monk,Mavro Vetranović (1482 − 1576) included all important segments of Dubrovnik’ life in the sixteenth century in his writings on the conceptual bacground of Christian ...Renaissance. Writing of the contemporary life in his town for over seventy years, he wanted to comply the life of his contemporaries with strict principles of Christian morals, which were not always respected by the citizens of Dubrovnik. These efforts are the reflect of Christian Renaissance, whose aim was to harmonize the aspirations toward secular culture and life pleasures to the spiritual needs, reminding people of soul salvation, because, during the epoch of Renaisaance, literature was connected to medieval conception of the world which in some works was uniting pious content with moral lesson and forms of new literature. Although Vetranović’s poetic work has predominantly religious character, it maintained its relations to reality as a kind of testimony to the culture, life, histoical events and everyday and private life in Dubrovnik. Vetranović’s secular works (poetry, three secular dramas and satirical and occasional poems and epistles), as well as those with religious themes (religious poems and translations of psalms, religious-philosophical epos Pelegrin and five pious dramas with the themes from Old and New Testaments) contain life realiae relating to the poet’s view of world, epoch and human being. The dissertation should show how the entire work of Mavro Vetranović reflects the time in which the poet wrote, because it hasn’t yet been percieved the relations of his work to reality, and that is one of its most significant features. Detailed analysis of Vetranović’s work in the light of Christian Renaissance poetics which differs from the normative poetics of Renaissance as a cultural revival, should show how from the template with a moral lesson poet acquires a literary work that becomes a testimony of that time life. The basic hypotheses are: – in the eclogues (with pastoral and antique themes) beyond the basic plot should reckognized the implications related to everyday life in Dubrovnik; − in the religious-meditative poems, which are at the most in poet’s creative work, there is much of sincere religiousness and personal feelings and thoughts about sin, death, repentance, injustice and the sence of life. These are the everyday dilemmas of that time man who faces substantial issues of life and death. Those possibilities of Vetranović’s poetic expression can become apparent fully in these poems; – in social and political satirical poems he condemns drawbacks of life in Dubrovnik, not sparing anyone: judges, merchants, priests, women, as well as his opponents, and with indignation sings of enemies of the Republic of Dubrovnik, supporting its government policies in the preserving of freedom; − in the occasional poetry can be found valuable historical and literary facts on contemporary writers and their works; – in unfinished religious-meditative epos Pelegrin can be noticed different aspects of real world experience, human being and poet’s time, as well as the autobiographical reminiscences and − secular elements are included in five pious dramas with themes from the Old and New Testaments because biblical content should be closer to Renaissance spectators owing to everyday life illustrations in which people can recognize themselves. The basic method to prove these hypotheses will be comparative analysis of the entire Vetranović’s poetic work and his models. Analysis of all elements of poet’s work will show that he followed the tie he lived in, while synthesis will prove versatile connectivity of motifs from life in Dubrovnik in the sixteenth century. By diversity of motifs which are worked out and by ampliness of its content, Vetranović’s opus is shown as a peculiar document of the poet’s time and testifies that author had a critical attitude towards epoch he lived in.
Iako je bio benediktinski kaluđer, Mavro Vetranović (1482 – 1576) je u svojim delima na idejnim osnovama hrišćanske renesanse prikazao sve važne segmente dubrovačkog života u šesnaestom veku. Pišući o savremenim tokovima života u renesansnom Dubrovniku tokom više od sedamdeset godina, želeo je da život svojih savremenika uskladi sa strogim načelima hrišćanskog morala koja Dubrovčani nisu uvek poštovali. Ta nastojanja odraz su hrišćanske renesanse čiji je cilj bio da se težnja ka svetovnoj kulturi i životnim zadovoljstvima uskladi sa duhovnim potrebama i čovek podseti na brigu za spas duše jer je tokom renesanse u književnosti bilo vezivanja za srednjovekovno shvatanje sveta koje je u delima spajalo pobožnu sadržinu sa moralnom poukom i oblike nove književnosti. Iako je Vetranovićevo pesničko delo pretežno religioznog karaktera, održalo je vezu sa realnošću kao svojevrsno svedočanstvo o kulturi, životu, istorijskim događajima, svakodnevici i privatnom životu u Gradu. U Vetranovićevim svetovnim delima (poeziji, trima svetovnim dramama, satiričnim i prigodnim pesmama i poslanicama), kao i onima sa religioznom tematikom (religioznim pesmama i prepevima psalama, religioznorefleksivnom epu Pelegrin i pet pobožnih drama sa temama iz Starog i Novog zaveta) ima životnih realija koje se odnose na pesnikov doživljaj sveta, vremena i čoveka. Disertacija treba da pokaže kako celokupno delo Mavra Vetranovića odslikava doba u kojem je pesnik živeo i stvarao jer još uvek nije celovito sagledan odnos toga dela prema stvarnosti, a to je jedna od njegovih najznačajnijih odlika. Taj odnos prati poetiku hrišćanske renesanse jer pesnik nastoji da težnju renesansnog čoveka ka svetovnoj kulturi i životnim zadovoljstvima uskladi sa njegovim duhovnim potrebama i da ga podseti na brigu za spas duše.Istovremeno, na kulturnoistorijskom planu, vidi se odnos između književnosti čiji je cilj da pouči i pesničkih sloboda renesanse. Podrobna analiza Vetranovićevog dela u svetlu poetike hrišćanske renesanse, koja se razlikuje od normativne poetike renesanse kao kulturnog preporoda, treba da pokaže kako pesnik od hrišćanskog predloška sa moralnom poukom dolazi do književnog dela koje postaje svedočanstvo o tadašnjem životu. Osnovne hipoteze su: – u eklogama (sa pastirskom i antičkom tematikom) ispod osnovne radnje treba da se raspozna dublji smisao, vezan za svakodnevni život u Dubrovniku; − u religioznorefleksivnim pesmama, kojih je najviše u pesnikovom stvaralaštvu ima mnogo pesnikove iskrene pobožnosti i ličnih osećanja i razmišljanja o grehu,smrti, kajanju, nepravdi i smislu života. To su svakodnevne dileme čoveka toga vremena koji se suočava sa suštinskim pitanjima o životu i smrti. U ovoj poeziji najbolje se vide mogućnosti Vetranovićevog pesničkog izraza; – u društvenoj i političkoj satiričnoj poeziji osuđuje mane života u Dubrovniku ne štedeći nikoga: sudije, trgovce, sveštenike, žene, kao ni svoje protivnike, a sa ogorčenjem peva o neprijateljima Dubrovačke Republike, podržavajući politiku njene vlade u očuvanju slobode Grada; - u prigodnoj poeziji mogu se naći dragoceni književnoistorijski podaci o savremenim piscima i njihovim delima; - u nedovršenom religioznorefleksivnom epu Pelegrin mogu se uočiti razni vidovi realnog doživljaja sveta, čoveka i pesnikovog vremena i autobiografske reminiscencije i - u pet pobožnih drama sa temama iz Starog i Novog zaveta uneseni su svetovni elementi da bi se biblijski sadržaj približio renesansnim gledaocima ilustracijama iz svakodnevnog života u kojima su se oni mogli prepoznavati. Osnovni metod da se dokažu iznete hipoteze biće komparativistička analiza celokupnog Vetranovićevog dela i njegovih uzora. Ona će pokazati da pesnikovo stvaralaštvo prati doba u kojem je živeo, dok će se sintezom dokazati svestrana povezanost motiva iz dubrovačkog života u šesnaestom veku. Raznovrsnošću obrađenih motiva i obimnošću sadržaja Vetranovićevo delo pokazalo se kao svojevrsni dokumenat o životu u Dubrovniku pesnikovog doba i svedoči da je prema tom vremenu autor imao kritički odnos. Ključne reči: Vetranović, pesništvo, Dubrovnik, hrišćanska renesansa, svakodnevni život. Naučna oblast: srpskohrvatska književnost XVI veka.
The motif of madness is very common in Shakespeare’s plays. Playful and light in comedies, painful and deadly in tragedies, it is always enlightening and strikingly clairvoyant. It used to be treated ...as possession, disease or legitimate punishment throughout history. In Renaissance, it was observed through the theory of humours, mainly ascribing melancholy to young, educated men and hysteria to young ladies or widows. Love is often the cause, besides disappointment, suffering and sin. Crime is also associated with it, be it as cause or consequence, as something that drives the perpetrator into madness or as the outcome of perturbed mind. This paper deals with characters from the four great tragedies: Hamlet, Macbeth, King Lear and Othello. They all have a certain predisposition to madness, exacerbated by the adverse circumstances. Male characters usually regain sanity, having gone through painful recognition and self-examination. Female characters, once insane, never recover, so their common end is death – suicide. But the secrets of human soul are universal and not gender-limited, that is what Shakespeare reveals to us and that is what makes him timeless. Some Shakespearean characters have been case studies and material for proving theories in the twentieth century. Psychology and, especially psychoanalysis, on the other hand, can help Shakespeare scholars with a holostic approach, in a comprehensive analysis and deconstruction of many aspects and aparts that the bard built, seemingly at random, but probably very meticulously, putting them exactly where they belong. Subconsciousness is an important factor and source of many unresolved conflicts, which is why psychoanalysts provide us with a powerful tool to explain what is not visible „clinically“, on the face value. Madness in Shakespeare’s oeuvre is never an issue per se, but it is a very frequent motif. The image of madness is give through actions of maddened characters, be their madness real or feigned, and through comments of other characters, witnesses and interpreters. There are basically three forms of madness occuring here: madness of characters who suffer heavy blows, losses and disappointment; feigned madness for the sake of disguise, drawing attention precisely to avert it from the substance, or to cover the traces; and, finally, it is what the observers see and deem as madness, which is not necessarily so. Some images of madness are poetically very effective and touching. If Shakespeare attached great importance to catharsis as an important reason why people went to theatre, besides entertainment, laughter and fight, then he certainly managed to create cathartic scenes. Besides poetic, there is also an important dramaturgical function of madness, and the special category is the form of madness, or folly, communicating life wisdom or truth. Shakespeare’s contemporary Armin forged a blendind foolosopher, and Erasmus dedicated his Praise to Folly. Loss of reason is almost always loss of life too, and this is why it is such a frequent motif in tragic stories. The feeling of grief, loss, mourning, that is something that overwhelms us while watching once might monarchs, chaste girls, great warriors or noble minds „overthrown“, saying vulgar words, broken sentences, hollering hysterically or threatening powerlessly. Those who manage to get over madness, return empowered by this horrible experience, like after clinical death. Those who don’t, find the only salvation in death. The very word „madness“ is very frequent in Shakespeare’s plays, with rich semantic range, denotating mental disorder, ecstasis, foolish behaviour, rage and happiness. Not for nothing did Shakespeare call it „antic disposition“ in Hamlet’s cases, because it was very present in ancient tragedies: Ajax, Cassandra, Philoctete, Orestes, Phaedra, Oedipus; they all have fits of madness. Madness is related to several deities, and Dionysus is the god of tragedy. To ancient Greeks, Shakespeare, Racine Shakespeare and Nietzche, the source of madness was in things „sad to know“. Collin McGinn, a British philosopher, analyses Shakespeare’s psychologism and wonders to what extent Shakespeare’s naturalism was proto-psychology. His interest in human soul and mind makes his plays „psychodramas2“. While Freud was drawing Newtonian laws regulating human mind, making all men liable to Oedipal complex and suppression of sexual desire, which subsequently makes this repression manifest, to Shakespeare every human being was special, not variation of a type. He was a moral psychologist, attaching values to every psychological portrait.
Motiv ludila veoma je čest u Šekspirovim tragedijama. Razigrano i šaljivo u komedijama, bolno i smrtonosno u tragedijama, ludilo uvek donosi neki uvid i spoznaju. Nekada je ludilo tretirano kao opsednutost, bolest ili pravedna kazna. U renesansi je posmatrano kroz teoriju o ćudima, uglavnom pripisujući melanholiju obrazovanim mladićima, a histeriju mladim ženama. Uzrok je, pored razočaranja, patnje i sagrešenja, često i ljubav. Zločin se često vezuje za ludilo, bilo kao uzrok ili kao posledica. Ovaj rad bavi se motivom ludila u četiri veliki tragedije Viljema Šekspira: Hamlet, Makbet, Kralj Lir i Otelo. Analizira ludilo glavnih junaka koji su, uglavnom, predisponirani za ludilo, što ekskalira u nepovoljnim okolnostima. Muški likovi obično povrate razum, dok žene obično završe svoj život tragično, nikada se ne oporavivši. Ali, tajne ljudske duše su univerzalne i nisu rodno ograničene, što nam i Šekspir potvrđuje. Ova disertacija pokušaj je da se ovim složenim pitanjima pozabavi multidisciplinarno – pre svega kao književno istraživanje, ali obimno potpomognuto psihologijom i psihoanalizom. Počinje pregledom motiva ludila u starogrčkim dramama, kao i antičkim stavovima o ludilu uopšte. Zatim, tu su shvatanja i tumačenja srednjeg veka, renesanse, klasicizma i modernog doba, od religije do nauke. Neki Šekspirovi tragični junaci bili su prave studije slučaja i materijal za dokazivanje teorija u dvadesetom veku. Psihologija i, posebno, psihoanaliza, s druge strane, mogu da pomognu proučavaocima Šekspirovih dela u holističkom pristupu, u sveobuhvatnoj analizi i dekonstrukciji mnogih aspekata i delova koje je bard naizgled stihijski, a verovatno brižljivo gradio i postavljao baš tu gde jesu. Podsvest je bitan faktor i izvor mnogih postupaka, problema ili nerazrešenih konflikata, i zato nam psihoanalitičari daju moćno pomagalo da objasnimo ono što nije vidljivo „golim okom“, odnosno posmatranjem površine. Ludilo u Šekspirovom opusu nikada nije tema samo po sebi, ali jeste veoma čest motiv. Slika ludila data je kroz ponašanje aktera, autentično ili odglumljeno, i kroz komentare ostalih junaka, očevidaca i tumača. Postoje, uslovno rečeno, tri vida u kojima se ono prikazuje: ludilo junaka koji pretrpe teške udarce, gubitke i razočaranja; simulirano ludilo koje ima svrhu mimikrije, privlačenje pažnje upravo da bi se ona odvratila od suštine, ili da se zavara trag i, na kraju, ono što posmatrači vide i dožive kao ludilo, a što možda i ne zaslužuje takvu odrednicu. Neke scene ludila su poetski veoma efektne, dirljive slike. Ako je i Šekspir držao do katarze kao važnog razloga što ljudi odlaze u pozorište, pored zabave, smeha i dobre borbe, onda je zasigurno uspeo da stvori katarzične scene. Pored pesničke, ludilo ima i bitnu dramaturšku funkciju, a posebnu „kategoriju“ čine one forme ludila, ili ludosti, u kojima se saopštavaju životne mudrosti i istine. Šekspirov savremenik Armin skovao je izraz foolosopher, a Erazmo Roterdamski je ludosti posvetio svoju Pohvalu. Gubitak razuma gotovo da je i gubitak života i zato je toliko čest motiv u tragičnim pričama. Osećanje tuge, gubitka, žaljenja, to je nešto što nas obuzme dok gledamo nekada moćne vladare, čedne i krotke devojke, velike vojskovođe ili uzvišene umove u koje se nadala cela nacija, kako padaju na dno, govore vulgarne i nepovezane rečenice, histerično urlaju ili nemoćno prete. Oni koji uspeju da pobede ludilo, vraćaju se osnaženi tim strašnim iskustvom i obogaćeni mudrošću, kao posle kliničke smrti. Oni koji to ne uspeju, jedini spas pronađu u smrti. Sama reč „ludilo“ kod Šekspira je veoma česta i bogatog je semantičkog spektra, te označava mentalni poremećaj, ekstazu, budalasto ponašanje, gnev i veselost. Nije slučajno što Šekspir to ludilo u Hamletovom slučaju naziva „antic disposition“, jer u antičkim tragedijama ovaj motiv je veoma prisutan: Ajaks, Kasandra, Filoktet, Orest, Fedra, Edip; svi oni imaju napade ludila. Ludilo se povezuje sa više božanstava starogrčkog sveta, a Dionis je bog tragedije. I kod starih Grka, i kod Rasina, Šekspira, Ničea, ludilo potiče od stvari koje je „tužno znati“. Britanski filozof Kolin Megin analizira Šekspirov psihologizam i pita se do koje mere je Šekspirov naturalizam, dakle posmatranje i opisivanje pojava koje vidi – protopsihologija. Njegovo zanimanje za ljudsku dušu i um njegove drame čini „psihodramama1“. Dok Frojd njutnovski izvodi zakone koji regulišu ljudski um i po kojima su svi muškarci podložni Edipovom kompleksu i potiskivanju seksualne želje, što dovodi do kasnije manifestacije te represije, za Šekspira je svako ljudsko biće posebno, original a ne varijacija na prototip. On je moralni psiholog, jer uz svaki psihološki portret idu i etičke vrednosti koje određuju karakter.
Unatoč oskudnim raspoloživim informacijama, moguće je razabrati određene karakteristike glazbene poduke u doba renesanse u Hrvatskoj: 1) učitelji glazbe ponajprije su bili orguljaši, koji su nastavu ...održavali ili na zasebnim seminarima, ili pak u sklopu katedralnih škola, a predavali su najčešće koralno pjevanje (canto fermo); 2) polifono pjevanje (canto figurato) bilo je gotovo isključivo vezano uz nadbiskupska središta u Zadru, Splitu i Dubrovniku, s izuzetkom javne glazbene škole (scola di musica) u gradu Rabu, koja je bila jedina specijalizirana ustanova,
gdje se tijekom 16. st. održavala nastava iz koralnoga i polifonoga pjevanja; 3) primjer privatne humanističke škole u Korčuli pokazuje da su nastavu iz glazbene poduke mogla primati i djeca iz patricijskih porodica; 4) u Dubrovniku je Kneževa kapela djelovala uz katedralnu školu. Kneževa kapela bio je ansambl profesionalnih glazbenika, kojega je aktivnost bila u uskoj svezi s temeljnom podukom u svirci na glazbalima.
Nakon kratke uvodne kontekstualizacije i ocrtavanja renesansne vojno-političke slike Italije, kao i susljednih društveno-kulturalnih stratuma, u radu su u kratkim crticama prikazani djetinjstvo ...Leonarda da Vincija i njegove prve umjetnički formativne godine, odnosno šegrtovanje u firentinskom ateljeu Andree del Verrocchija. Glavnina rada potom je posvećena raspravi o vizualnim prikazima Leonardovih ratnih izuma, razvijenima na dvorovima ondašnjih najmoćnijih talijanskih obitelji, milanskih Sforzi i rimskih Borgia. Kraćom interpretacijom dostupne historiografske produkcije nastoje se povući paralele između kasnorenesansne i moderne vojne tehnologije te istražiti donekle nezastupljena sfera Leonarda da Vincija kao homo militarisa.
Rezultati istraživanja kamenih umivaonika grada Hvara prezentiraju se u obliku kataloga. Obrađena su pila iz sakralnih prostora i gradskih kuća. Pila nastaju u razdoblju od 15. do 16. stoljeća, u ...gotičkom i renesansnom slogu, a analiziraju se s obzirom na položaj u interijeru, kao i na konstrukcijska i stilska obilježja.
U članku se raspravlja o grbu biskupa Luke koji je 1508. godine postavljen nad ulazni portal crkve sv. Ivana Krstitelja. Njegovo izvorno obojenje utvrđeno je konzervatorsko-restauratorskim ...istraživanjima koja su bila povod za detaljnu analizu izgleda i stilskih karakteristika te određivanje moguće provenijencije autora. Prema sličnostima u načinu oblikovanja grb biskupa Luke iz Kloštar Ivanića možemo svrstati u grupu više istovrsnih radova prepoznatih kao djela nastala pod utjecajem ili izravno proizašla iz radionice ostrogonskih klesara, tada aktivnih na području ugarskih i hrvatskih zemalja.
Kako sam naziv kaže, iluminirani rukopisi tzv. Ada grupe ili Dvorske škole Karla Velikoga pripadaju povijesnom razdoblju djelovanja istoimenog cara, a rad te grupe (škole) smješta se u vremenski ...period od 781. ili 783. godine pa do kraja trećeg desetljeća 9. stoljeća, tj. najkasnije do 827. godine. Ipak, cijela grupa rukopisa najvjerojatnije je nastala još za života Karla Velikoga, dakle prije njegove smrti 814. godine, pa je to najstarija potvrđena grupa iluminiranih rukopisa u karolinškoj umjetnosti. Drži se da je mjesto nastanka svih tih kodeksa dvorski skriptorij grada Aachena. Ada grupu trenutno čini sedam rukopisa. Cijeli razvojni put stila te škole ogleda se u spoju ranijih utjecaja i uzora, donoseći tako na prostor zapadne Europe novi izričaj nastao na temeljima starih oblikovnih formi. Iza nastanka svih tih rukopisa uvijek se može osjetiti lik samog vladara koji je imao ulogu glavne pokretačke sile, što je i dokazao svojim zalaganjem za umjetnost i kulturu toga vremena, a to se ponajbolje vidi u fenomenu tzv. karolinške renesanse.