Znamenita poljska slavistica i kroatistica Joanna Rapacka (1939–2000) objavila je tri studije o Marku Maruliću (1450–1524), naknadno ih objedinivši pod naslovom “Fragmenti o Maruliću”. Rapacka ...spominje Marulića na važnim mjestima i u nekoliko drugih radova, primjerice u člancima iz svoga Leksikona hrvatskih tradicija ili u sintetskim studijama o formiranju moderne hrvatske nacije i regionalizmu u predmodernoj hrvatskoj književnoj kulturi. Teze poljske slavistice o Maruliću vrijedi istaknuti i pomno razmotriti iz dvaju razloga: zbog toga što i dalje mogu biti relevantne za razumijevanje Marulićeva književnoga djela te zbog toga što u suvremenoj kroatistici nisu imale recepciju kakvu zaslužuju. Rapacka Marulića, a posebno vernakularni dio njegova opusa, čvrsto povezuje s poetikama evropskoga književnog srednjovjekovlja, dok se u hrvatskoj književnoj historiografiji u posljednjim desetljećima uložilo dosta napora u pokušaj da se Marulić “demedijevalizira”. Marulić je nesumnjivo poetički heterogen autor, na razmeđu srednjovjekovlja i renesanse, ali kada stvara na hrvatskome, u svojim zrelim godinama, njegova upućenost na srednjovjekovne književne tradicije postaje vrlo izraženom. Čitaju li se radovi Joanne Rapacke pažljivo, postaje jasno da je, prema njezinu mišljenju, Marulić prvi (i jedini) veliki autor hrvatske srednjovjekovne književnosti.
Slikarstvo iluminiranih rukopisa svrstava se u značajnija ostvarenja tzv. otonske renesanse. Navedeni pojam odnosi se na vladarsko razdoblje saskih vladara, pri čemu Otoni preuzimaju načelo vladanja ...Karla Velikoga. Stoga ne čudi što se otonski iluminirani rukopisi ugledaju na karolinške primjere, posebice na tzv. Ada grupu. Osim karolinškog, važni su za spomenuti i antički te todobni bizantski utjecaji. Tematika koja se obrađuje u sklopu ovoga članka jest posebnost stilskog izričaja četiriju grupa iluminiranih rukopisa koji se vezuju uz skriptorij u Reichenau, a na temelju kojih dobivamo kratak prikaz kulturološko povijesne situacije u kojoj skriptorij nastaje i razvija se.
Kamin škofijske palače v Ljubljani je eno od najbolj nenavadnih umetniških del z začetka 16. stoletja. S katerimi konteksti je treba povezati to anonimno delo, ki je nastalo okrog leta 1512? To je ...bistveno vprašanje, ki ga je treba razrešiti brez posploševanj, kar pomeni, da se je treba soočiti s problematiko, namesto da bi se ji izogibali. Ta kamin, ki so mu raziskovalci namenjali le malo pozornosti, naj bi vseboval prvine »gotike« in »renesanse«, toda te besede leta 1512 niso imele nobenega pomena, preprosto niso obstajale. Edina beseda, ki so jo takrat uporabljali v škofijski palači v Ljubljani, je bila »eleganten«, in to besedo je treba postaviti v nasprotje z drugim izrazom, ki je bil takrat v Evropi zelo v modi, »barbarski«. Med osebnostmi, ki jih je treba umestiti okrog tega dela, sta škof Krištof Ravbar in humanist Avguštin Prygl, opredeliti pa je mogoče tudi širši intelektualni krog z Bernardom Pergerjem, Lorenzom Vallo, Angelom Polizianom in Francescom Colonnom. Če smo pozorni na spise teh avtorjev, še posebej na Colonnove, ni pravega vrednostnega nasprotja med njihovim časom in antiko. Pri njej se navdihujejo, da bi ustvarili govorico – nosilko kulture –, ne da bi zavračali srednjeveško umetnost, pri čemer so spoštovali superiornost krščanstva.
Težko je poimenovati bitja, upodobljena na kaminu škofijske palače, in poimenovanje je lahko celo nevarno. Ne smemo prezreti tega semantičnega problema, kajti vsako navajanje imena se sklicuje na določeno kulturno ali jezikovno ozadje, ki nezavedno usmerja naše sklepanje. Prav tako je nemogoče uporabljati besedišče tiste dobe, ker pogosto ne vemo, katere jezike so govorili naročniki in umetniki ter kako so prilagajali ali prevajali določene izraze (to je bil pravi intelektualni problem že okrog leta 1500 – spor o nominalizmu, prve teorije prevajanja, Colonnova semantična oklevanja). Zavedali so se tudi, da ime trdno določi neko poljubno resničnost ter ne razreši problema razmerja med jezikovnimi bitnostmi in miselnimi predstavami. Tako zadnje raziskave na temo hibridizacije in metamorfoze zavzamejo stališče, da je treba bitja predvsem dobro opisati in jim ne dajati imen, ker jih lahko s tem iztrgamo iz njihovega konteksta.
V Ljubljani ne vemo, ali gre za tuja, imaginarna, sanjska ali mitska bitja, preprosto za stare zglede ali igrive stvaritve. Poleg tega je bil proces hibridizacije v tistem času po Evropi zelo razširjen na različnih ravneh kulture, vsak primer je specifi čen. Z enakimi težavami se srečujemo pri dekorativnem rastlinskem okrasju, ki ne napotuje na nobeno posebno kulturno sfero – ali na več sfer hkrati.
Da bi bolje razumeli kontekst, bomo skušali zamejiti problematiko govorice – umetniške, književne in domače. Ob preučevanju, kako je sestavljen kamin, lahko analiziramo tip govorice, ki je uporabljen. Noben jezik še ni določen (niti latinščina ne) in izbrati neki jezik pomeni tudi, da se človek vpiše v zgodovino, v politično in zemljepisno polje. Ker je Ljubljana križišče, so bile izbire nabite s pomenom, ljudje so se hoteli vpisovati v različna kulturna področja, med različne oblasti, od Rima, prek Svetega rimskega cesarstva in tja do slovanskega sveta. V tem kontekstu je bila naloga antike ponuditi celoto modelov, vendar pa je nikakor ne smemo obravnavati kot oviro za udejanjanje umetniške svobode in inteligence. To dvoje je imela, nasprotno, nalogo spodbujati.
Analiza tipologije kamina kaže, da ne ustreza nobeni geografi ji, interpretira tako antiko kakor tudi srednji vek in je inovativna – ne glede na kakovost izdelave. Prisotna je torej jasna volja po razlikovanju od svojih sodobnikov. Da bi bolje preučili to razsežnost, je treba poseči po orodjih, lastnih govoricam. Mogoče je uporabiti splošen izraz »govorica umetnosti«, semiologija ali deli diskurza v retoriki, toda to nam le malo pomaga.
Preveč prvin glede namenov se nam izmika. Zato je praktično nemogoče, da bi se na njihovi osnovi lotili medbesedilnega branja, ki bi razkrilo avtorja, osebo, ki ji je delo posvečeno/naročnika, gledalca. Tudi ni več sledu o razpravah o »arhitekturni govorici«, toda interpretacije Vitruvija so bile še zelo polemične – in torej vir svobode. Dejansko kamin ustreza izjemno nenavadnemu ukvarjanju z oblikami, do katerega je v Avstriji in Evropi prišlo v letih 1500–1520.
Torej je treba kamin škofijske palače v Ljubljani poskusiti gledati in obravnavati zunaj vsakega referenčnega sistema, osredotočenega na Italijo ali na kakšno drugo pokrajino. To delo se opredeljuje samo kot lastno središče svojega referenčnega sistema. Če analiziramo like kot sintagme s sistemom paradigem in leksemov, je mogoče razbrati »jezikovno strukturo«. Najprej, površina ali praznina nimata vrednosti paradigme, če uporabimo teorije Aloisa Riegla in Clauda Zilberberga, liki so torej omejeni na preprost diskurz brez razmerja s kaminom, ki je njihov nosilec. Kar zadeva slovnična obrazila, je sistem števila in spolov zelo poenostavljen, interakcije med različnimi prvinami kamina so torej omejene na najmanjšo možno mero. Sami liki so sestavljeni iz leksikalnih in ne gramatikalnih sintagem, s prehodnimi glagolskimi razmerji. Ta poenostavitev govorice, v kateri pa ostaja nekaj jasnih pravil, vendarle osvetljuje napor in premišljevanje obdobja, kako narediti za svojo govorico in kulturo preteklosti, z namenom utrditi in poveličati sedanjost ter ne obuditi v življenje časa, ki so ga takrat že imeli za mrtvega. Na semantični ravni je velik problem, kako na novo izraziti svoje znanje, da bi ga mogli prenesti dalje. Na primer: obrtnik, ki je delal kamin, ni imel jezikoslovnega, kulturnega in teoretičnega znanja, da bi razumel napotila humanistov škofovskega dvora v Ljubljani, in iz tehničnega vidika je njegova izdelava slab prevod namenov naročnikov.
Zakaj je vredno, da se posvetimo kaminu škofijske palače v Ljubljani in ne kakšnemu drugemu delu, bogatejšemu in bolj kakovostnemu, pri katerem bi se bilo lažje poigravati z izrazi, kjer bi bilo lažje razbirati interakcije? Zato, ker za bogatejša dela že obstajajo številne analitične metode, medtem ko se je ta kamin upiral vsem poskusom analize, ostal je zazidan v molk posploševanj. Treba je izdelati nova orodja, da bi ga pripravili k temu, da »spregovori«, in se osvoboditi splošnosti, ki izbrisujejo bogastvo posamičnega konteksta.
Tako v Ravbarjevem krogu kakor pri Colonni ni umetnost ne antična ne moderna, predvsem je nekaj domišljijskega in duševnega. Treba je opustiti idejo vpliva in uporabiti idejo micelija Gillesa Deleuza in Félixa Guattarija, da bi dojeli medsebojno vplivanje med intelektualnimi in umetniškimi stvaritvami, se pravi, da ni hierarhične podreditve, da lahko vsaka prvina vpliva na vse druge ne glede na njihov položaj. Na Kranjskem je škofijski kamin zelo rodovitno vozlišče v še dokaj neraziskanem miceliju.
Prispevek obravnava vprašanje o uglasitvi, kot se izpostavlja v traktatu Dialogo della musica antica et della moderna Vincenza Galileija, enega osrednjih italijanskih teoretikov 16. stoletja. ...Predstavljeni so njegov poskus določitve glasbenoakustičnega sistema časa, kritika slednjega in hkrati poskus postavitve novega sistema, ki ga Galilei predstavi ob primeru uglasitve lutnje.
Celotno besedilo
Dostopno za:
DOBA, IZUM, KILJ, NUK, PILJ, PNG, SAZU, UILJ, UKNU, UL, UM, UPUK
U radu se istražuje utjecaj Bizanta na humanizam i renesansu u Istri. U uvodnom dijelu autorica opisuje otuđenje teritorija koji su nekoć bili dijelom Istočnog i Zapadnog Rimskog Carstva, kao i ...sudbinu klasičnoga, posebice grčkoga, nasljeđa u ranom srednjem vijeku. Slijedi opis povijesnih događaja koji su doveli do zbližavanja Istoka i Zapada s posebnim naglaskom na exodus Bizantinaca u Italiju. Autorica nadalje postavlja metodološki okvir analizirajući glavne aspekte „ponovnog otkrivanja Grka” u smislu kulturnoga nasljeđa i utjecaja bizantskih emigranata na doseljeno područje. Zatim se osvrće na prilike u Istri dajući kratak pregled istarskih kontakata s grčkim kulturnim nasljeđem kroz povijest, a zatim i pregled naselja u Istri u kojima je bilo bizantskoga stanovništva. Glavni dio rada sadrži detaljnu analizu spomenutih elemenata „ponovnog otkrivanja” grčkoga kulturnog nasljeđa s naglaskom na grčki jezik, književnost, kulturu i filozofiju (posebno neoplatonizam), na prevođenje, uređivanje i izdavanje djela grčkih klasika, kao i prisutnost ideje o zajedničkom europskom identitetu utemeljene na zajedničkoj antičkoj baštini i zalaganjima za uspostavu ujedinjene kršćanske fronte protiv
Osmanskoga Carstva.
Petar Hektorović upućivao svojim prijateljima. Iako su poslanice u stihu, epistole (lat. epistula, ae, f »poslanica, pismo«) konvencionalne naravi, što zahvaljuju metričkoj strukturi stiha, ...stiliziranom pjesničkom jeziku i odabranim toposima, u njima se krije osobnost pjesnika Hektorovića. Narušeno zdravlje i starost, teme koje su zaokupile Hektorovića u poznoj životnoj dobi, bit će interpretirane posredstvom dviju Hektorovićevih poslanica prijatelju i komediografu Nikoli Nalješkoviću, te Vetranovićevim odgovorom Hektoroviću na primljenu poslanicu, kao i jednom Hektorovićevom poslanicom pjesniku Mavru Vetranoviću.
Dalmatinske su komune u XVI. stoljeću bile zasebni politički organizmi,
strukturirane kao aristokratske republike, a njeni su stanovnici
osjećali komunu kao jedinu domovinu. Ipak postojao je i širi
...društveni prostor u osnovi čijeg su integracijskog procesa bili ljudi,
njihove veze i bliskosti duhovnih struktura, a koji se može podijeliti
na veći tzv. jadranski društveni prostor koji se ostvaruje na cijelom
Jadranu – i hrvatskom i talijanskom, i onaj uži – „istočnojadranski”
– u zemlji Schiavona, koji su stvorili svojom intelektualnom djelatnošću,
vezama i komunikacijama plemići dalmatinskih komuna, a
najočitiji je u kreiranju prostora humanističke i renesansne književnosti,
prostor dalmatinske res publica litteraria. Ova „književna republika”
nadilazila je uske granice komuna – domovina, ali i staleške
podjele unutar komuna – u njoj su ravnopravno sudjelovali književnici
plemići i pučani. Kao svaka republika, imala je unutar članova
hijerarhijsku ljestvicu i uloge koje su pojedini članovi „republike”
zauzimali. Taj društveni prostor dalmatinske književne republike
istražen je u svjetlu teorije francuskoga sociologa i filozofa Pierra
Bourdieua o intelektualnim i kulturnim poljima, polazeći od premise
da su u svakom činu intelektualnog i umjetničkog stvaranja skrivene
veze između stvaratelja i njegovoga djela, uvjetovane društvenim
odnosima unutar kojih se događa stvaralački čin kao čin komunikacije,
odnosno da je samo djelo uvjetovano položajem stvaratelja u
intelektualnom polju. Analizirano je 47 komunikacijskih tekstova
(prije svega poslanica) napisanih od početka do sedamdesetih godina
XVI. st., a kojima su pošiljatelji ili adresati hvarski književnici. Iz toga
su proizašla dva hvarska intelektualna polja te uočene centralne
ličnosti u svakom od njih. Također je u dodatku, u svjetlu novootkrivene
knjige talijanskih soneta Hanibala Lucića, konstruirano Lucićevo
talijansko intelektualno polje.
Dalmatian communes in the fifteenth century were discrete political
organisms, structured as aristocratic republics, whose inhabitants
felt their commune to be their only homeland. There existed,
however, a wider social space, the foundation of whose process of
integration was based on people, their relationships and the proximity
of the structures of their belief systems, which can be divided
into a larger, so-called „Adriatic social space” which is achieved over
the whole of the Adriatic, both the Croatian and Italian portions, and
the narrower „Eastern Adriatic”, in the land of the Schiavona, created
by their intellectual activities, relationships and the communication
between the nobility from the Dalmatian communes, most evident
in the creation of the space of humanist and renaissance literature,
the space of the Dalmatian res publice litterarie. This „literary republic”
exceeded the narrow borders of the communes, the domovina,
and also the class divisions inside the commune, as both noble
and popular authors participated in it. Like all republics, among the
members existed a hierarchical ladder with roles played by specific
members of the „republic”. This social space of the Dalmatian literary
republic is researched in light of the theories of French sociologist
and philosopher Pierre Bourdieu on intellectual and cultural fields,
proceeding from the premise that behind each act of intellectual
and artistic creation there lies a hidden relation between the creator
and his work, conditioned by the social connections among which
the acts of creation and communication are upheld, that is to say,
the work itself is conditioned by the position of the creator in his
intellectual field. In this paper, 47 communicative texts, for the most
part epistles, dating up to the 1570s are analyzed, whose senders
or receivers were Croatian authors. From these, two Croatian intellectual
fields emerge, whose central actors are recognized. In the
addendum, in the light of the newly discovered book of sonnets
in Italian written by Hanibal Lučić, a construction of Lučić’s Italian
intellectual field has been made.
Gotovo svi današnji veliki gradovi počivaju na antičkim ili srednjovjekovnim osnovama koje su tijekom proteklog vremena budile interes arhitekata i povjesničara umjetnosti, istraživača željnih što ...kvalitetnijeg razumijevanja njihovih arhitektonsko-urbanističkih razvoja od njihovih početaka pa naovamo. Potaknut nedavno dovršenim arheološkim istraživanjima u Koprivnici, kao i ovogodišnjim odlaskom Zlatka Uzelca, autor ovog rada donosi pregled povijesti istraživanja grada Koprivnice unazad skoro stotinu godina. Prvi poticaj dali su preliminarni rezultati višemjesečnih zaštitnih arheoloških istražnih radova u malom muzejskom dvorištu, prilikom kojih su evidentirani slojevi od 12. do 18. stoljeća, a u čemu je potvrđena organizacija srednjovjekovnoga (urbaniziranog) naselja već u 14. stoljeću. Orijentacije poluukupanih kuća i odvodnog drvenog kanala prema današnjoj Esterovoj ulici (smjer istok - zapad) poklapaju se s pravilnim rasterom prostora poznat na kartografijama grada u 16. i 17. stoljeću, a što je zadržano sve do danas. Drugi razlog tiče se preranog odlaska Zlatka Uzelca (Požega, 2. 4. 1953. – Zagreb, 11. 10. 2021.), uglednog urbanista, vrsnog sveučilišnog profesora, povjesničara umjetnosti i konzervatora koji se ponajviše zalagao za obnovu kasnosrednjovjekovnih i ranonovovjekovnih utvrđenja na kontinentu Hrvatske. U tom je smislu isti ujedno i autor važeće konzervatorske studije obnove koprivničke tvrđave, koju nije dočekao, a na ovdašnjoj je zajednici obveza da ustraje u njegovu naumu očuvanjem i prezentacijom jedinstvenog bisera nekadašnje gradske arhitekture.
PDF
