The historiography of both the French and Russian revolutions has evolved from classical political history to social and (new) cultural history as well as gender history. Furthermore, the tendency ...toward global history is becoming more noticeable, especially in the study of the French revolution, but it is gradually encompassing the Russian revolution as well. Moreover, both the French and Russian revolutions have been analysed comparatively, but also with emphasis on interconnections with other revolutions. Certainly, referring to these great revolutions of modern history is unavoidable in the historical and comparative study of revolutions put into practice by various social sciences and humanities. All in all, it is definitely worthwhile to continue following new developments in the international historiography of the French and Russian revolutions, as well as revolutions in general.
U tekstu se ispituju mogućnosti artikulacije političkog otpora u Hrvatskoj kojiautor naziva “protubriselskom revolucijom”. Prvi dio teksta razjašnjava odnoskulturne i protubirokratske revolucije u ...kontekstu odnosa političkih elita scjelinom političkog tijela. Drugi dio prikazuje i objašnjava uporabu sintagme“protubirokratska revolucija” u analizama politologinje Mirjane Kasapovićkoje daju povijesno poučne uvide o odnosu institucionalnog i izvaninstitucionalnogpolitičkog djelovanja potrebne za analizu pojave protubriselske revolucijeu Hrvatskoj. Treći dio teksta donosi kratak prikaz i tipologizaciju šest paradigmatskih epizoda vezanih uz prosvjednu, referendumsku i protureferendumsku politiku koje se mogu podvesti pod pojmovno polje studijârevolucijâ i koje predstavljaju prethodnicu protubriselske revolucije kao političkogdogađaja u području smisla za moguće. Zaključuje se kako je protubriselska revolucija oblik protubirokratske revolucije u nastajanju.
The text examines the possibilities of articulating the political resistance in Croatia, which the author calls the “anti-Brussels revolution”. The first part of the text clarifies the relationship between cultural and anti-bureaucratic revolution in the context of the relationship between political elites and the body politic. The second part presents and explains the use of the phrase anti-bureaucratic revolution in the analyses of Mirjana Kasapović, a political scientist, which provide historically instructive insights into the relationship between institutional and extra-institutional political activity necessary for the analysis of the emergence of the anti-Brussels revolution in Croatia. The third part of the text provides a brief presentation and typologization of six paradigmatic episodes related to protest, referendum and counter-referendum politics. These episodes can be subsumed under the conceptual field of revolution studies and represent a precursor to the anti-Brussels revolution as a political event in the realm of the sense of the possible. It is concluded that the anti-Brussels revolution is a form of emerging anti-bureaucratic revolution.
Celotno besedilo
Dostopno za:
DOBA, IZUM, KILJ, NUK, ODKLJ, PILJ, PNG, SAZU, UILJ, UKNU, UL, UM, UPUK
Na osnovu dokumenata, memoarske građe, svedočanstava i naučno-stručne literature, rad prikazuje procese koji su doveli do petooktobarskih promena 2000. godine u Saveznoj Republici Jugoslaviji i ...Republici Srbiji. „Peti oktobar“ je predstavljao naglu promenu političke vlasti u zemlji, kao rezultat nagomilanih društveno-političkih, ekonomskih i socijalnih protivrečnosti, ali i aktivnog delovanja stranog faktora. Složeni političko-bezbednosni događaji, koji su kulminirali 5. oktobra 2000, imali su osobenosti „obojene revolucije“, što podrazumeva da je prevratom došlo do promene nosilaca vlasti, bez izmene dotadašnjeg političkog poretka i formalnog načina vršenja vlasti. Iako vremenska distanca omogućava neutralniju analizu, istraživanja su otežana političkim pokušajima stereotipizacije, od glorifikovanja do potpune negacije dometa i efekata Petog oktobra.
U ovom radu analiziran je odnos ruske političke elite i javnosti prema obeležavanju stogodišnjice Oktobarske revolucije. Podsećajući na proslavu dva veka Francuske revolucije 1989. godine, autor je ...ukazao na razlike u načinu obeležavanja jubileja ova dva istorijska događaja koja su suštinski odredila dugi XIX i kratki XX vek evropske i svetske istorije. S obzirom na to da na komemorativne prakse i selektivnost u reprezentovanju prošlosti presudno utiče savremena politika, u radu je razmotren odnos postsovjetskih političkih elita prema Oktobarskoj revoluciji. Korišćenjem koncepta „politike istorije“, interpretiran je proces kojim je praznik godišnjice Revolucije od „utemeljujućeg mita“ sovjetske epohe, posle 1991. godine prvo pretvoren u „Dan pomirenja i saglasnosti“ da bi, konačno, 2005. godine bio ukinut kao neradni dan i zamenjen „Danom narodnog jedinstva“ koji se slavi 4. novembra. Tokom vladavine Vladimira Putina, Oktobarska revolucija je prestala da bude upotrebljivi simbolički resurs u konstituisanju ruske istorijske samosvesti i poželjnog sistema društvenih vrednosti. Pošto je nespojiva s idealom „državnosti“, vrednošću društvene stabilnosti i naglašavanjem hiljadugodišnjeg istorijskog kontinuiteta, stogodišnjica Oktobra je u Rusiji obeležena kao podsećanje na pogubnost društvenog konflikta. Politika istorije zasnovana na isticanju jedinstva pred spoljašnjim neprijateljima i unutrašnjim opasnostima od „obojenih revolucija“ zasnovana je na ideologiji konzervativizma koja nužno teži marginalizaciji Revolucije u kolektivnom pamćenju.
Teodoros Kolokotronis (1770–1843) je ena najvidnejših vojaških osebnosti iz časa grške revolucije (1821–1830). Rojen je bil v Meseniji na Peloponezu, živel pa je na Zakintosu, Peloponezu in v Atenah. ...Deloval je kot kleft in armatol in bil član Prijateljskega društva (Φιλική Εταιρεία), katerega cilj je bila organizacija in izvedba grške vstaje. Bil je eden izmed podpornikov vlade prvega grškega predsednika Joannisa Kapodistriasa, ki je vladal od leta 1828 pa do atentata leta 1831. Po prihodu bavarskega princa Otona I. v Grčijo (1833) je bil Kolokotronis leta 1834 obsojen na smrt, češ da je nasprotnik bavarskega dvora, a slednjič je bil pomiloščen. Kolokotronis je bil nepismen. Njegovo biografijo, Pripoved o dogajanju med grškim ljudstvom 1770–1836 (Διήγησις συμβάντων τῆς Ἑλληνικῆς φυλῆς ἀπὸ τὰ 1770 ἕως τὰ 1836), je zato po nareku napisal Georgios Tertsetis (1800–1874), eden izmed dveh sodnikov, ki sta v prepričanju, da je Kolokotronis nedolžen, zavrnila podpis pod prej omenjeno smrtno obsodbo. Delo je izšlo v Atenah leta 1846 in je napisano v prvi osebi, pripovedovalec je Kolokotronis. V besedilu se spominja dogodkov, ki jih je doživel v mladosti in med svojim udejstvovanjem v grški vstaji. V slovenskem prevodu je zbranih nekaj odlomkov, ki se osredotočajo na Kolokotronisovo pripoved o dogodkih pred nastopom prvega grškega predsednika, Joannisa Kapodistriasa, predsednikovo delovanje, njegovo smrt ter prihod bavarskega princa Otona I. v Grčijo.
Kratka povijest hrane Jandrić-Balen, Marica; Balen, Ivica
Studia lexicographica,
12/2023, Letnik:
17, Številka:
33
Journal Article
Recenzirano
Odprti dostop
Kratak pregled povijesti hrane treba nas podsjetiti kako se hrana mijenjala kroz povijest, od sasvim prirodnih namirnica, preko početaka kuhanja hrane, do početaka njezine proizvodnje. Početak ...proizvodnje hrane – agrarna revolucija – smatra se najvažnijim iskorakom u razvoju čovječanstva i temelj je suvremene civilizacije. No kuda nas sve to vodi? Pesimisti bi rekli stvaranju sve težih uvjeta za opstanak čovjeka na našem planetu, a optimisti da još uvijek ima nade za održivi razvoj i stvaranje boljih uvjeta, uz promjenu energetske politike i stvaranje novih tehnologija. Utjecaj fenotipa na genotip kroz našu evoluciju upućuje na to da vjerojatno najbolje toleriramo onu hranu koju smo kroz milijune godina najduže i najviše konzumirali. To se odnosi i na »samo« 150 000 godina razvoja Homo sapiensa. Prema onome što danas znamo, najdulje smo konzumirali potpuno prirodnu hranu, bez kuhanja i pripreme, a nakon početka kuhanja hrane, prije 300 000 godina, i dalje smo konzumirali uglavnom voće i povrće, gljive te meso manjih životinja, riba i školjki. Stoga bi takva prehrana trebala biti temelj današnje prehrane. To ne znači da ne treba konzumirati sve ono što danas imamo, već da to možemo konzumirati povremeno, kao nadogradnju temeljnih namirnica. U članku je opisano dvanaest ključnih točaka, koje su mijenjale vrste, količine i kvalitetu hrane, što je sve djelovalo na broj stanovništva, kao i na njegov izgled i zdravlje. Redom su opisane prirodne namirnice, početci kuhanja hrane, zatim i početci proizvodnje hrane, što je u prehranu na velika vrata uvelo razne vrste žitarica i nova pića, primjerice pivo i vino, uz otkriće začina, promjene hrane u novom vijeku nakon otkrića Amerike (1492) i plovnoga puta za Indiju. To je značilo veliku razmjenu namirnica po cijelom svijetu, izrazito povećanu proizvodnju šećera i bijeloga brašna, pojavu duhana, žestokih pića, kave i čaja te nove načine konzerviranja hrane. Kasnije, nakon industrijske revolucije, dolazi do razvoja mehanizacije u poljoprivredi, otkrića umjetnih gnojiva (Haber-Boschov proces), razvoja pesticida, brojnih novih sorti križanih žitarica, uvođenje hormona i antibiotika u poljoprivrednu proizvodnju i pojavu genetski modificirane hrane. Predviđamo i da će iduća važna stepenica biti proizvodnja mesa kao kulture tkiva jer današnjim tehnologijama možemo proizvesti sva tkiva pa i tkiva životinja kojih više nema, čime bi se postupno smanjivalo ubijanje domaćih i divljih životinja za potrebe prehrane. Cilj je ovakva kratka pregleda povijesti hrane podsjetiti na to kako se naša hrana brzo i temeljito mijenja, kao i njezina količina, kvaliteta i okusi.
A brief overview of the history of food is intended to remind us of how food has changed throughout history, from entirely natural ingredients to the beginnings of food production. The beginning of food production, known as the agricultural revolution, is considered the most significant development in human history and the foundation of modern civilisation. But where does all of this lead us? Pessimists might say it leads to increasingly challenging conditions for human survival on our planet, while optimists believe there is still hope for sustainable development and better conditions, through changes in energy policies and the development of new technologies. The influence of phenotype on genotype throughout our evolution suggests that we probably tolerate best the foods we have consumed the longest and most throughout millions of years. This also applies to the ‘mere’ 150,000 years of Homo sapiens’ development. According to what we know today, we have consumed entirely natural food for the longest time, without cooking and preparation, and we began cooking food 300,000 years ago, we continued to consume primarily fruits and vegetables, mushrooms, and the meat of smaller animals, fish, and shellfish. Therefore, such a diet should be the basis of nutrition today. This does not mean that we should not consume all the foods available today, but that we can consume them occasionally as supplements to basic foods. The article describes twelve key points that have changed the types, quantities, and quality of food, all of which have had an impact on the population as well as its appearance and health. It sequentially describes natural foods, the beginnings of cooking food, and the beginnings of food production, which introduced various types of grains and new beverages, such as beer and wine, along with the discovery of spices, and changes in food in the modern era after the discovery of America (1492) and the sea route to India. This meant a significant exchange of food around the world, a substantial increase in sugar and white flour production, the emergence of tobacco, strong spirits, coffee, and tea as well as new methods of food preservation. Later, after the industrial revolution, there was mechanisation in agriculture, the discovery of artificial fertilisers (Haber-Bosch process), the development of pesticides, numerous new varieties of hybrid grains, the introduction of hormones and antibiotics into agricultural production, and the emergence of genetically modified foods. We also anticipate that the next important step will be the production of cultured tissue meat, as today’s technologies allow us to produce all tissues, even those of animals that no longer exist, gradually reducing the need to slaughter domestic and wild animals for food. The goal of this short history of food is to remind us of how our food changes rapidly and thoroughly, as do its quantity, quality, and flavours.
Rad istražuje postrevolucijsku krizu, migraciju i potragu za identitetom u romanu Abdulrazaka Gurnaha Gravel Heart (2017.). Gurnah je postkolonijalni kozmopolitski pisac rođen i odrastao u Zanzibaru ...u Tanzaniji, a živi i piše u Londonu. Gravel Heart sagledava Zanzibarsku revoluciju nakon stjecanja neovisnosti 1964. godine s naglaskom na povode masovnog egzodusa drugih etničkih skupina iz Zanzibara. Otok su, između ostalih, prisiljeni napustiti vladajući omanski Arapi, Jemenci, Indijci, Europljani. Rad analizira tekst kroz vizuru postkolonijalne teorije s naglaskom na posredne i neposredne uzroke revolucije i posljedične krize te otkriva da je revolucija neizbježna faza političkog razvoja Zanzibara u skladu sa strukturom koju je za sobom ostavila britanska kolonijalna vlada, a koja je zemlju napustila 1963. godine. U tekstu se također razotkrivaju migracijski izazovi s kojima se iseljenici suočavaju u dijaspori, npr. kriza identiteta, nezaposlenost i problemi prilagodbe. Također, povratak protagonista u Zanzibar razotkriva određene čimbenike koji su kulminirali obiteljskom i nacionalnom krizom. Pripovjedač kritizira revoluciju s obzirom na nove vođe koji nisu odgovorili na kritične izazove s kojima se uočavaju ljudi Zanzibara, već su uspostavili novu strahovladu. Postrevolucijski Zanzibar svjedočio je nepravednim uhićenjima pripadnika oporbe, korupciji, zlouporabi vlasti i rasapu obitelji. Rad stoga zaključuje da prisilna migracija, loše vodstvo, korupcija, zlouporaba vlasti, rasap obitelji i kriza identiteta narušavaju postrevolucionarne živote Zanzibaraca i kod kuće i u dijaspori.
Značajan se dio krize naših suvremenih europskih društava može pripisati deplasiranom i zloupotrijebljenom vjerskom žaru u različitim oblicima religijskog fundamentalizma, kako domaćeg tako i ...uvezenog i dijeljenog od strane imigranta u Europu iz zemalja Trećeg svijeta. Za rješavanje ovog složenog fenomena u europskom okruženju potrebno je analizu prikazane problematike koncipirati u sociološku shemu temeljenu na tri premise: (1) dijagnozi migracijskih procesa u kontekstu rastućih kretanja stanovništva u Europi, (2) ) utvrđivanju odrednica i čimbenika koji uzrokuju ova kretanja, kao i (3) prijedlogu rješavanja postojećeg stanja u duhu socijalnog nauka Rimokatoličke crkve. Naš je rad pokušaj da se protumače i usporede mišljenja odabranih stručnjaka o ovoj osjetljivoj problematici te da uz pomoć njihovih mišljenja iznesemo neke ideje vodilje na putu do mogućih rješenja postojećeg stanja. Počinjemo s opisom ideološke dekonstrukcije moralnog i kulturnog svijeta koja se očituje u postmodernom društvu, praćenog procesima subjektivizacije i individualizacije, koji su u Europi i Sjevernoj Americi 1960–ih dobili društveni kontekst. Potom se okrećemo istraživanju konteksta vjerskih promjena (iz teološko-sociološke perspektive). Religioznost postmodernog čovjeka postaje mješavina raznih ispravnih, premda često kontradiktornih, diskontinuiranih elemenata, koji uključuju malu dozu ljubavi prema bližnjemu, često poprimajući oblik prijateljske naklonosti i ispoljavanja emocija prema životinjama i vanjskom okruženju, ideološki ispravne psihologije kao i parapsihologije, nadopunjene ezoterijskim, okultnim i astrološkim pojmovima, dok ona ostaje otvorena za mogućnosti istočnjačkih filozofija i sekti. Islamski se fundamentalizam doživljava kao reakcija na ovaj vjersko-kulturni kontekst koji se (i od strane konzervativnih muslimana i kršćana) percipira kao neprijateljski prema tradicionalnim vrijednostima, idejama o svijetu i idealima. Kontekst utjecaja suvremenog islama na europski vjerski krajolik i kulturu pomno se razmatraju u sljedećem odjeljku našeg članka. U Europi će broj kršćana pasti sa 74,5 posto na 65,2 posto između 2010. i 2050. godine, dok će se broj nevjerujućih (nedeklariranih) povećati sa 18,8 posto na 23,3 posto, a broj muslimana također će se gotovo udvostručiti s 5,9 posto na 10,2 posto. Na rast muslimana u Europi utjecat će i natalitet i migracije. Dio naše kritičke analize ukazuje na autodestruktivne tendencije nekih europskih elita i kulturnih utjecaja/ kreatora politike. Nakon što iznesemo neke prognoze i razvoje, te ponudimo početne kritičke poglede na događaje koji se događaju, prelazimo na ocrtavanje mogućih rješenja za ovu situaciju. Zbog složenosti problema ne postoji gotov, jednostavan način rješavanja ove situacije. Dok su imigranti oduvijek igrali važnu ulogu u europskoj povijesti, sve veći broj politologa posebno govori o unutarnjoj zaštiti Europe, odnosno o neizbježnosti zaštite njezinih konstitutivnih, temeljnih vrijednosti i prava. Da Europa ne izgubi svoj obraz i kulturno/moralno tkivo, važno je podržati svoje konstitutivne i fundamentalne vrijednosti. To neće biti moguće bez namjerne borbe da se sa svakom novom generacijom iznova osmisli svoje moralno i duhovno naslijeđe, a da se pritom ne izgube temelji na kojima je izgrađena naša kultura i civilizacija. Završni dio našeg članka usredotočuje se na stav Katoličke crkve o ovom pitanju i njezine nedavne prijedloge za rješavanje migracijske krize. Crkva uči da su državni dužnosnici i drugi koji ispovijedaju kršćanstvo ali odbacuju izbjeglice licemjeri jer bi Isus prihvatio te ljude, no taj stav valja uravnotežiti kritičkim pozivom da budemo svjesni da se naša obveza ljubavi i brige za bližnjega ne proteže samo na useljenike i njihove obitelji, veći i na obitelji i pojedince iz europskih zemalja domaćina. Naš strah od islamizacije kršćanske Europe može biti pokazatelj da mi Europljani imamo vrlo malo povjerenja u vlastitu vjeru. Sukladno tome, kršćansku vjeru nećemo moći sačuvati živeći je povučeno u svojim crkvama, nego predstavljanjem našeg kršćanskog duha – javnim prihvaćanjem tih izbjeglica i pomažući im u njihovim konkretnim okolnostima, te njihovim angažmanom (kao i naših svjetovnih parnjaka) uz dužno poštovanje u otvorenom diskursu metanarativa.
U radu se istražuje odnos Bonifacija Perovića prema liberalizmu, komunizmu i znanstveno-tehnološkoj revoluciji. Pripadajući personalističkom krugu hrvatskih katoličkih intelektualaca, Perović je ...prije i nakon Drugoga svjetskoga rata, na što ćemo staviti težište, napisao nekoliko rasprava i studija iz političke i socijalne filozofije, u kojima je podvrgnuo kritici temeljne idejne postavke i ciljeve i komunizma i liberalizma, odnosno i kapitalizma, zaključivši da, iako prividno različite, obje političko-socijalne ideologije konvergiraju i materijalizmu i otporu kršćanskom svjetonazoru, što, kao krajnju posljedicu, ima degradaciju čovjeka. Toj kritici nakon Drugog svjetskog rata pridružio je kritiku znanstveno-tehnološke revolucije, koja postaje ideologija per se, te s prvim dvjema ideologijama čini svojevrstan materijalistički trokut.
The paper investigates the attitude of Bonifacije Perović towards liberalism, communism and the scientific and technological revolution. Belonging to the personalist circle of Croatian Catholic intellectuals, Perović wrote several treatises and studies in political and social philosophy before and after the Second World War, in which he criticized the basic ideological setting and goals of both communism and liberalism and capitalism, respectively. concluding that, although seemingly different, both political-social ideologies converge on both materialism and resistance to the Christian worldview, which, as a final consequence, degrades man. He joined this critique after the Second World War with the critique of the scientific and technological revolution, which became an ideology per se, and with the first two ideologies formed a kind of a materialist triangle.
Autori istražuju Pikettyjevo shvaćanje ideologije na temelju njegove knjige „Kapital i ideologija“ (2020). Pokazuje se da on ideologiju shvaća kao samostalnu silu u povijesti. Osnovna je teza članka ...da kod Pikettyja nema kritičke političke teorije „prijelaznog razdoblja“ pa ne može uvjerljivo objasniti zašto kriza „hiperkapitalističke ideologije“ od 2008. naovamo ne vodi izravno u političku i ideologijsku transformaciju kojoj se nada (tzv. „participativni socijalizam). To se može razjasniti Gramscijevim shvaćanjem krize i pasivne revolucije. Pokazuje se da „transformizam“ (Gramsci) u krizi kapitalizma obnavlja osnovni konsenzus, ali da donja i niža srednja klasa nemaju previše utjecaja na „reorganizaciju države“. Zapravo te su klase danas više potaknute da sudjeluju u „platformskom populizmu“ (Morozov), nego u Pikettyjevom projektu stvaranja deliberativne „pravedne demokracije“. Taj populizam nastoji demokratizirati (a zapravo komercijalizirati) što je više moguće područja ljudskog djelovanja. S druge strane, postoje znakovi da će mainstream ljevica ići tragom onoga što Gramsci naziva (progresivni) cezarizam. Posrijedi je „polemičko- ideologijska formula“ kojoj treba, prije svega, politička akcija kako bi se iznova postigla „minimalna društvena homogenost“ (Monod) kao pretpostavka održivije demokracije. Autori pokazuju da ipak ima dokaza da je Pikettyjevo shvaćanje ideologije primjenjivo u suvremenoj politici.
PDF
