Glavni cilj doktorskog rada je opis dvojnosti, karakteristike neraskidivo povezane s Kentaurima, Faunima, Dionizom, Bakhanticama, Glaukom i ostalim drugorazrednim božanstvima grčko-rimske mitologije ...u poeziji deset francuskih književnika 19. st. Nakon što smo objasnili simboliku ovih dualnih i mitoloških bića u antičkim okvirima, osvrnuli smo se i na književne obrade i interpretacije kojima su u francuskom pjesništvu bili nadahnuće što je rezultiralo novim spoznajama o dualnosti koja ne ostaje vezana isključivo za pjesnike i junake njihovih njihovih poema, već kao osobina svakog čovjeka, rastrganog svojim određenim dilemama i sukobima, predstavlja sliku opće ljudske dualnosti. Konačno, analiza je pokazala kako su pojedini pjesnici parnasa poput Banvillea, Leconte de Lislea, Heredije i njihovog duhovnog oca s kraja 18. st. Chéniera tematizirali ova antička božanstva manje-više iz estetskih razloga, dok je inspiracija ovim likovima u poeziji romantizma (Guérin, Hugo), dekadencije (Laforgue) i simbolizma (Régnier, Rimbaud, Verlaine, Mallarmé) uglavnom psihološke prirode.
The main aim of the dissertation is to describe duality, a characteristic inextricably linked with Centaurs, Fauns, Dionysus, Bacchantes, Glaucus and other second-rate Greco- Roman gods in the poetry of ten 19th century French writers. Having explained the symbolism of these dual and hybrid mythological creatures in antique frames, we focused on literary processing and interpretation they inspired in 19th century French literature which resulted in new findings on the duality that does not remain exclusively tied to poets and heroes of their poems, but as an every-man's feature, torn by self-contradictions and dilemmas, presents a picture of general human dualism. Eventually, the analysis showed that some Parnassian poets like Théodore de Banville, Charles-Marie Leconte de Lisle, José-Maria de Heredia as well as their spiritual father from the very end of 18th century André Chénier thematized these ancient deities more or less for aestetic reasons, while the inspiration for these characters in the poetry of Romanticism (Maurice de Guérin, Victor Hugo), the Decadent Movement (Jules Laforgue) and Symbolism (Henri de Régnier, Arthur Rimbaud, Paul Verlaine, Stéphane Mallarmé) comes from dual nature of these writers.
Istraživanja je rezultiralo kompletnom monografijom Biance Pitzorno, suvremene talijanske spisateljice dječje književnosti. Analiza djela Pitzorno ističe i dokazuje važnost obraćanja ženskom dijelu ...dječje čitalačke publike, a jedna od posebnosti Pitzorno upravo je činjenica da su njeni glavni likovi isključivo djevojčice i žene. Kronološki, produkcija Pitzorno obuhvaća period od 1970. godine do danas. Romani Biance Pitzorno smještaju se među najznakovitije u talijanskoj dječijoj književnoj panorami, kao najopširnijoj narativnoj književnoj vrsti dječje književnosti, s izraženom tematskom i stilskom raznolikošću, te ženskim likovima kao glavnim nositeljima radnje.
Bianca Pitzorno naglasak stavlja na takozvanu "trasgresivnost" i "antipedagoški" element njenih najrecentnijih djela koja su posebno omiljena kod djece, a novost je upravo u književnom pristupu koji se razlikuje od tradicionalnog. Ona se nadahnjuje djevojčicama koje poznaje, o kojima pripovijeda, i kojima se direktno obraća, ali i čije je želje za ciljanom pričom literarno oblikovala, ne zaboravljajući pritom edukativni i moralni element ali oblikovan na način koji je djeci blizak, zanimljiv i najbitnije - zabavan.
U djelima Pitzorno fantastično izvire iz svakodnevnog, autorica stvara junakinje potpuno neočekivane i izgledom i sposobnostima, tj. talentima, koje koriste kako bi se oslobodile hegemonije svijeta odraslih. U autobiografskom romanu za djecu Pitzorno iznosi direktna i osobna iskustva, primjere i razmišljanja o specifičnosti i važnosti tog književnog žanra. Junakinje ovog pripovijednog modela nisu plod mašte već djevojčice i žene koje je poznavala. Roman Biance Pitzorno, u kontekstu historiografske metafikcije, kao da se kreće u dva pravca, s jedne strane potcrtava fikcijske mehanizme teksta, s druge se usredotočuje na suvremenu ženu (djevojčicu), dajući joj glas koji inače biva zaboravljen, ignoriran ili cenzuriran. U romanu Extraterrestre alla pari autorica se koristi fantastičnim kojim ukazuje na manjkavosti tradicionalnog odgoja ali i društva (stereotip rodnih uloga). Tematske preokupacije ove autorice su: smrt, razvod roditelja, pubertet, identitet, menstruacija, odnos sa siročetom, odnos djevojčice koja glumi u telenoveli sa stvarnim životom, povratak djetinjstvu i vrijednostima tog specifičnog životnog razdoblja.
Jezik ove autorice je razigran i u neprekidnoj transformaciji, što predstavlja kontinuirani izazov ne samo čitalačkoj publici, već i književnoj kritici.
