Rak pluća Grbac, Ivan; Bašić-Grbac, Marija; Ostojić, Jelena
Medicus (Zagreb, Croatia : 1992),
11/2001, Letnik:
10, Številka:
2_Maligni tumori
Journal Article
Recenzirano
Odprti dostop
Rak pluća zloćudni je epitelni tumor koji raste
polagano i podmuklo, često bez simptoma, brzo se širi u
druge organe, a rezultati liječenja su skromni. Incidencija
raka pluća u svijetu i u nas ...neprestano raste. Incidencija raka
pluća u Hrvatskoj u 1998. godini iznosila je 55,6/100.000,
a mortalitet je iznosio 53,7/100.000 stanovnika. Pušenje
cigareta navodi se kao glavni rizični čimbenik u nastanku raka
pluća. SZO klasificirala je rak pluća prema histološkoj slici u
četiri skupine: rak pločastih stanica, rak malih stanica, adenokarcinom,
rak velikih stanica. Kliničke manifestacije raka
pluća ovise o lokalizaciji i veličini primarnog tumora, njegovoj
propagaciji na okolne strukture u toraksu, pojavi regionalnih i
udaljenih metastaza, vrsti tumora, imunosnom stanju organizma,
dosadašnjim i sadašnjim bolestima, profesionalnoj
izloženosti etiološkim čimbenicima, životnim navikama (pušenju),
spolu, dobi i komplikacijama samog tumora. U dijagnostici
raka pluća rabe se različite metode: radiološke, endoskopske,
citološke/histološke, scintigrafske itd. Nemikrocelularni
karcinom pluća klasificira se po TNM klasifikaciji u
četiri klinička stadija, a mikrocelularni rak u dva stadija:
ograničena bolest i proširena bolest. U liječenju se rabe ove
metode: kirurška, radioterapija, kemoterapija, međusobna
kombinacija svih spomenutih i simptomatsko liječenje. Odabir
pojedinog načina liječenja ovisi o kliničkom stadiju.
U radu se razmatra model »slike drugoga« primijenjen na situaciju u Vojnoj krajini u Hrvatskoj na kraju 17. i na početku 18. stoljeća. U središtu pozornosti nalazi se habsburški časnik na službi u ...Karlovačkom generalatu i stanovništvo tog dijela Hrvatske. Kao izvori za interpretaciju prilika i ljudi u Hrvatskoj upotrebljavani su uglavnom izvještaji i drugi dopisi grofa Josipa Rabatte kao i izvještaji raznih povjerenstava i drugih časnika. U središtu interesa nalazi se slika hrvatskih krajišnika kakva se može iščitati iz spisa grofa Rabatte, predstavnika unutrašnjoaustrijskoga katoličkog plemstva podrijetlom iz Goričke grofovije i zapovijedajućega generala Karlovačkoga generalata od 1709. do 1731. U radu se pokušava odrediti koga je grof Rabatta doživljavao kao Druge i prema kojim je kriterijima nijansiran njegov odnos prema Drugima. Nastojalo se istražiti Rabattin odnos prema krajiškom stanovništvu na temelju regionalne i lokalne pripadnosti, kao i na temelju kulturnih obrazaca. Kriterij prema kojem je Rabatta zauzimao stav o krajišnicima na području Generalata bio je uvjetovan prije svega ciljevima njegove službe, a to su fortifikacijsko osiguravanje prostora od osmanskih upada, uvođenje reda u vojnokrajiški sustav te preustroj krajiške vojske. Rabatta zauzima stav prema krajišnicima na temelju njihove vjerske i etničke pripadnosti. Prema novonaseljenome krajiškom stanovništvu, osobito Vlasima pravoslavne vjere, Rabatta iskazuje najveću sumnjičavost i ulaže iznimne napore za njihovo sjedinjenje s Katoličkom crkvom. Rabattina nezahvalna uloga pripremanja terena za sveobuhvatnije reforme vojnokrajiškog sustava, do kojih će doći tek sredinom 18. stoljeća, utjecala je na njegovo percipiranje Sebe i Drugih.
U ovom eseju pojava karavađovskog naturalizma analizirana je unutar presjeka dvaju povijesnih konfiguracija. Kao prvo, riječ je o procesu na makroplanu koji se tiče epohalne krize koju je sa sobom ...donijela reformacija. Zaokret reformacije donio je sveobuhvatnu krizu legitimnosti koja se manifestirala u svim sferama života u zapadnoj kulturi: od religije, preko politike, do statusa slika. Najvažniji element ove novovjekovne paradigme jest postupno formiranje nove episteme (ili sustava organizacije znanja) koju možemo odrediti kao postklasičnu ili novovjekovnu epistemu. Klasična je epistema podrazumijevala fiksni, stabilan i statičan odnos između slika, tj. fenomena i riječi, tj. diskursa. Novovjekovna epistema jest trenutak razgradnje ovog statičnog pogleda na svijet kada organska povezanost stvari i riječi, vidljivog i kazivog dolazi u opasnost, čak potpuni raskorak. Drugi proces tiče se mikroplana, odnosno društvene strukturiranosti Rima krajem 16. stoljeća kada očigledno dolazi do rascijepa između onoga što je bila „službena” politika Crkve i onoga što je bio ukus visokih aristokratskih krugova; iz ove strukturacije proizlazi razlika između „službene” umjetnosti protureformacije (koja je njegovala estetiku oltarne slike) i „neslužbene” umjetnosti a koja biva namijenjena umjetničkom tržištu i konzumiranju u poluprivatnom ili u potpunosti profanom društvenom okruženju. Nekada neupitni prostor religije sada biva rascijepljen na „mikroprostore” politike i umjetnosti sa svojim posebnim sustavima legitimizacije.
