U radu se želi prikazati i analizirati osnovne odrednice svijesti kod dviju kreativnih sociologija: fenomenologijske sociologije i simbolickog interakcionizma. Zaokret ka definicijskoj paradigmi u ...sociologiji može se – barem na nekoj razini - promatrati kao ponovno „otkrivanje“ kreativnih potencijala ljudske svijesti i svjesne djelatnosti. Ovo je, doduše, nešto jasnije vidljivo u fenomenologijskoj sociologiji izgrađenoj na temeljima filozofijske fenomenologije koja pak nije ništa drugo, nego teorija svijesti. Fenomenologija se pita o prirodi predrasuda o svijetu koji nas okružuje, a koje su bilo apriorne ili stecene, konstituensi naše svijesti. U simbolickom interakcionizmu svijest nema tako izražen ni aprioran znacaj, ali je kao društveni proces temeljna nit povezivanja
pojedinca i „poopcenog drugog“ te je kljucna za nastanak „osobe“ kao duhovne jedinke. U oba je slucaja izrazito teorijski relevantna. Jednostavna usporedna analiza dvaju poimanja, koja ipak nije u prvom planu, dovodi na kraju do zanimljive spoznaje: razlicite perspektive istoga fenomena ne moraju poprimiti formu iskljucivosti uz pretpostavku da razlicitost perspektiva proizlazi iz razlicitih razina promatranja.
Heinrich Rombach ukazuje iz kritičke perspektive na teorijske poteškoće u Husserlovoj koncepciji transcendentalnog ega te na tenziju u koncepciji »svijeta života«. Prema njemu, fenomenološko ...postavljanje pitanja ne leži prvenstveno u fiksaciji na transcendentalnu strukturu svijesti, već u zbiljskome živome svijetu koji dolazi ispred svih kategorijskih razlikovanja te ih u sebi sve obuhvaća. Husserlova fenomenologija svijeta koja počiva na transcendentalnoj subjektivnosti trebala bi stoga biti proširena na »strukturnu fenomenologiju«. Ovom kritikom, s jedne strane, posve vidljivom postaje preobrazba sadržana u okviru Husserlovog misaonog puta; s druge strane, ukoliko se Husserlovu fenomenologiju sagleda kao sastavnicu kritičke i historijske fenomenologije, koju zapravo valja nadići, sâma kritika vrijedi kao dinamika u napretku mišljenja.
U ovom se radu autorica bavi ispitivanjem eventualne kritičke uloge ironije s obzirom na Hegelovo shvaćanje romantičke ironije s jedne, i njegovog shvaćanja kritike s druge strane. Prije svega, Hegel ...doživljava umjetničko stvaralaštvo romantizma kao »feniksov život duha«, ukazujući na to da je ironija, kao svojevrsno pseudostvaralaštvo, sasvim dosljedan vrhunac te umjetnosti. Međutim, Hegel prepoznaje u radovima estetičara ranog romantizma pokušaje konceptualiziranja ironije kao principa jedne filozofije. S obzirom na ovaj fundamentalni i pozitivni motiv Hegelove interpretacije ironije, u ovom su radu opisani i negativni momenti Hegelove kritike ironije kao prazne svojeglave igre s ozbiljnim stvarima koja je u biti nezainteresirana i nemotivirana »supstancijalnim interesima«. Zbog toga će se ona neminovno pokazati nedostatnom kad je njena eventualna kritička uloga u pitanju, budući da ostaje vezana za sferu onoga subjektivnog i konačnog.
Namjera je autorice u ovom radu prikazati specifičnosti Ortegine recepcije Kantove i Hegelove filozofije. S jedne strane, pokazat će se da je za razumijevanje Kantove filozofije jedna od presudnih ...činjenica ta da je Kant bio Nijemac i čovjek modernog doba. S druge strane, bit će prikazano i zašto je »kopernikanski obrat« u Kantovoj filozofiji za Ortegu y Gasseta najhrabriji preokret u ljudskoj povijesti te kako ga Ortega y Gasset konkretno razumijeva. U dijelu rada posvećenom recepciji Hegelove filozofije bit će prikazano kako se neke od Hegelovih ideja o filozofiji povijesti pojavljuju u Orteginom konceptu povijesne znanosti, tj. kako ih on razumijeva, preuzima, kritizira, tumači i preinačuje.
Platonova filozofija zauzima u Hegelovoj povijesti filozofije iznimno mjesto. Ona je onaj lik filozofije u kojem filozofija u svom povijesnom razvoju postaje znanstvenom. Znanstvenost filozofije ...uvjetovana je time da je ono apsolutno mišljeno kao ideja. Ograničenje principa Platonove filozofije, tj. njenog određenja ideje, Hegel nalazi u tome da ideja još nije potpuno spoznata u njenoj subjektivnosti. Budući da je nedostatak subjektivnosti prema Hegelu svojstven grčkoj filozofiji u cjelini, zadaća je povijesnofilozofijskog opovrgavanja pokazati u čemu se sastoji posebnost toga nedostatka u Platona. Afirmativna strana Hegelova prikaza Platonove filozofije ili njeno produktivno prisvajanje provodi se prije svega kao analiza Platonove dijalektike, koja je sadržana u dijalozima Sofist i Parmenid. Tumačenje konstitucije duše svijeta iz Timeja, tj. primjena sustava duše na dijalektiku ideja, kao i novoplatonovska perspektiva u tom tumačenju treba pritom biti pomirena s temeljnim načelom obrade starih filozofija, prema kojemu nije dozvoljeno u njima tražiti ona određenja onog apsolutnog koja mu u okviru povijesti filozofije ne pripadaju.
U radu se analizira uloga deiktičkih obilježivača (markera) u generičkom strukturiranju diskursa. Najprije se podsjeća da u postojećim tipologijama žanrova diskursa prisutnost deiktičkih obilježivača ...i drugih tragova subjektivnosti predstavlja važan kriterij za razgraničenje žanrova koji koegzistiraju u određenom društveno-povijesnom okviru unutar određenog tipa diskursa i za deskripciju uvjeta njihove diversifikacije. Zatim se, na primjeru diskursa medijske informacije na čije generičko strukturiranje utječu različite strategije objektivizacije, nastoji pokazati da primjena tog kriterija dobiva svoj puni smisao tek u kombinaciji s kriterijima koji se odnose na tekstualna i situacijska obilježja relevantna za generičko strukturiranje diskursa, a to su, s jedne strane, komunikacijski ciljevi sudionika u interakciji i specifične diskurzivne aktivnosti koje oblikuju relacijski profil tekstualnih struktura i, s druge strane, složenost interakcijskog okvira i stupanj heterogenosti deiktičkih i polifonijskih struktura.
Antropologija, ako nije metafizički utemeljena, u opasnosti je da se svede na tek fenomenološki pristup ljudskom biću, stvarajući time nepotpunu sliku o tome što je čovjek zaista u svojoj biti. Ona ...dakle može naći valjane pretpostavke za svoj razvoj jedino u metafizici, jer samo tada postaje sposobna dati cjelovite odgovore na ono što se od ljudske subjektivnosti pokazuje na fenomenološkoj razini. To je temeljno uvjerenje od kojega J. de Finance polazi u svojim promišljanjima o ljudskom subjektu. Namjera nam je stoga u ovom prilogu istražiti temeljne odrednice njegove antropologije, usmjerujući pozornost osobito na njezinu metafizičnost.
Vid pod kojim pristupamo naznačenoj problematici može se sažeti u pitanju: je li moguća filozofija subjekta na temeljima klasične metafizike?
U članku nastojimo najprije pokazati da klasična metafizika dohvaća, osim objekta, također i subjekt s njegovom subjektivnošću, a potom istražujemo i samo značenje pojmova subjekt i subjektivnost u kontekstu De Financeove filozofije. U nastavku razmatramo posebice što je to otvorena subjektivnost i zašto subjekt koji se pokazuje u takvoj subjektivnosti po svom ontološkom statusu nadvisuje onaj čiju subjektivnost nazivamo zatvorenom. U završnom dijelu posvećujemo se napose promatranju ontološke otvorenosti (duhovnosti), kojom je u svojoj najdubljoj srži prožeta ljudska egzistencija. U tim se razmišljanjima pokazuje kako je čovjek jedino biće koje je kadro u totalitetu bitka prepoznati iskon i uvir svoje duhovne otvorenosti.
Rad je smješten unutar načelno semantičkog i pragmatičkog okvira. Pridjevi su, općenito, pojmovi
u jeziku koji odražavaju subjektivitet govornika. Takav subjektivitet postaje prosjekom zbog
...sustavnosti izvora, referentne točke – evaluacijske norme – koja je dijelom vezana na ideju koju
govornik ima o primjenjivosti odre|ene osobine. Uzmemo li ovo u obzir, ustvari vjerujemo da se
pridavanje neke osobine objektu može modificirati na dva načina: u okvirima intenziteta ili prikladnosti
s jedne strane te unutarnje i vanjske modifikacije s druge. Predlažemo klasifikaciju sustava
modificirajućih pridjeva na temelju navedenog razlikovanja.
Susret – otkrivanje bitka Akrap, Ante
Služba božja,
12/2004, Letnik:
44, Številka:
4
Journal Article
Odprti dostop
Ovaj članak želi istražiti filozofsku misao Martina Bubera.
Da bismo se približili njegovoj misli bilo je potrebno sučeliti ga
sa pozicijama različitih autora, različitih vremena i pogleda. Za
naše ...razmišljanje o dijalogici polazna točka jest pojam ja kao
odnos, koji nam dozvoljava shvatiti antropološku stvarnost i
izraziti svoj vrijednosni sud.
U povijesti antropologije zamjećujemo dvije linije, prvu koja
promatra ja kao situirano i zaštićeno, ali izolirano i drugu koja
pak ne priznaje ja ako nije u odnosu, uvijek prema onome koji mi
stoji nasuprot. U toj i takvoj konstelaciji odnosa Buber s jedne, a
Levinas s druge strane figuriraju bez sumnje kao dva simbolična
izričaja velikog obrata u interpretaciji čovjekova života.
Uspoređujući dijalogiku i egzistencijalizam dolazimo do
zaključka da pored zajedničkog cilja, ostvarenja čovjeka, postoji
velika različitost u gledanju na čovjeka. U dijalogici susrećemo
čovjeka naših dana, čovjeka u intelektualnoj i duhovnoj
krizi, čovjeka koji preuzima u novom spokojstvu, svjestan, u
punoj odgovornosti svoju sudbinu. Čovjek kojeg nam nudi
egzistencijalizam jest čovjek beznađa, čovjek krize, čovjek straha
i očaja, čovjek tjeskobe.
Martin Buber figurira bez sumnje kao značajan izričaj velikog
zaokreta u interpretaciji ljudske egzistencije u suvremenoj
antropologiji. Koristeći fenomenološku metodu Buber shvaća
i otkriva prisutnost ja u trostrukom odnosu: ja u odnosu
prema svijetu, čovjeku i odnos prema duhovnoj stvarnosti.
Fenomenologija i ontologija dvije su paradigme koje uvjetuju
čitavo istraživanje o apriornosti bitka, obrađenog kao odnos.
Buberov filozofski govor jest meditacija o bitku, o istinskom
prihvaćanju bitka u svom neprestanom otkrivanju preko
iskustva i relacije, na takav način da iskustvo i odnos postanu
predznak objave prisutnosti, postojanja, ponašanje, artikulacije
bitka u određenoj stvarnosti bića.
Nemoguće je u govoru o odnosu zaobići E. Levinasa čije
umovanje ima sve karakteristike odnosne filozofije. Središnja
ideja antropologije međuljudskog kod Levinasa je primat
drugoga, označen kao ‘epifanija lica’. Levinas ne ističe samo
važnost odnosa s drugim, nego uspostavlja superiornost (premoć)
ti u odnosu na ja. Za njega nije dostatna teoretsko-spoznajna
međusubjektivnost, nego etička međusubjektivnost.
Levinas svojom antropološkom postavkom potvrđuje
primat odgovornosti nad slobodom, primat etike u odnosu na
ontologiju.
Za razliku od Levinasa u filozofiji J.P. Sartrea nema mjesta
za drugost budući da nedostaje odnos. Temeljni problem
Sartrea jest sloboda i samoostvarenje čovjeka. Njegova filozofija
usmjerena na antropološko pitanje, koje u sebi uključuje i
problematiku Boga. U Sartreovoj ontologiji odlučujuću važnost
ima razlikovanje ‘biće – po – sebi’ i ‘biće – za – sebe’.
Filozofija definirana kao dijalogizam dala je veliki doprinos u
suvremenom antropološkom istraživanju. Gramatički prijedlog
‘zwischen’ zauzima u njoj centralno mjesto, toliko da se njegova
filozofija može definirati kao ‘ontologija između’ - ontologija
uzajamnosti.
U susretanju, čovjek susreće drugoga, njegov svijet, i
upravo u nutarnjem susretanju čovjek nalazi transcendenciju,
jer u svakoj sferi ja-ti dotičemo rub Ti vječnoga, u svakom ti
imenujemo Ti apsolutni. Dakle, svaki istinski dijalog, svaki
istinski odnos treba dovesti čovjeka do odnosa s Ti apsolutnim.
Analiza ponovo pronađenog putopisa „Sjećanje na putovanje u zemlju Slavena s juga“ francuskog autora Georgesa Perrota, objavljenog u španjolskom izdanju u Barceloni 1878. godine, istovremeno je i ...pokušaj iznalaženja analitičkog modela za ponovno čitanje ovog, dosad neobrađenog i tek na marginama spomenutog, kulturološkog teksta koji se odvija na dvije razine. Autorica analizira ovaj putopis kao kulturno-povijesnu činjenicu te kao tekst koji se upisuje u književni podžanr putopisnih tekstova. Sadržaj teksta, kao i njegov kulturološki okvir, propituje se kroz analizu sa španjolskoga na hrvatski jezik prevedenih naratoloških sekvenci, dok se poveznica s etnografijom definira na razini opisa kao osnovne strukturne odrednice kako etnografskoga tako i književnog teksta.
