Knjiga, ki ji je posvečena pričujoča recenzija, prinaša prevod dveh krajših Bonaventurovih del, O trojni poti (De triplici via) in Kako se različne umetnosti zvajajo na teologijo (De reductione ...artium ad theologiam). Prevedla ju je filozofinja in klasična filologinja Nena Bobovnik, ki na KU Leuven pripravlja doktorat iz srednjeveške filozofije. Poleg spremne besede z naslovom »Zaris srednjeveške in skicaBonaventurove filozofije« sta še dva uvoda v piščevo misel. Najprej tri kateheze, ki jih je papež Benedikt XVI. – ki se je na Bonaventurovo teologijo zgodovine osredotočil v habilitacijski nalogi – spomladi leta 2010 posvetil svojemu »prijatelju«, kot se sam izrazi; nato pa še esej »Teološko-filozofska hermenevtika pri sv. Bonaventuru in njen pomen za današnji čas«, ki ga je pripravil Branko Klun s Teološke fakultete UL.
Iako pravoslavna teologija ima dugu i bogatu tradiciju, u njezinoj daljoj povijesti nije zabilježen značajniji interes za ekološku problematiku. Naime ekološku zauzetost nalazimo u promišljanjima ...nekolicine pravoslavnih filozofa i teologa tek posljednjih nekoliko desetljeća. Njihova nastojanja temelje se na teologiji stvaranja, asketskoj praksi i bogatoj istočnoj liturgiji. U pravoslavnoj teologiji posebno mjesto zauzima Ioannis Zizioulas, dok je nemali doprinos i Amvrosija Ermakova te Elizabeth Theokritoff i drugih. Ipak, zamah u širenju ekološko-teološkoga horizonta radi suzbijanja daljnjih ekoloških ugroza i problema dogodio se, u novije vrijeme, i zbog dijaloške otvorenosti ekumenskoga patrijarha Bartolomeja i pape Franje, koji su u ekologiji prepoznali velik izazov za ekumenizam.
Although Orthodox theology has a long and rich tradition, there has been no significant interest in environmental issues recorded in its long history. Namely, it is only in the last few decades that we find environmental preoccupation in the reflections of several Orthodox philosophers and theologians. Their efforts are based on the theology of creation, the ascetic practice, and rich Eastern liturgy. Most notable in Orthodox theology is Ioannis Zizioulas, while significant contributions were also made by Amvrosij Ermakov and Elizabeth Theokritoff, and others. However, there has been a new momentum in expanding the ecological-theological horizon to combat further ecological threats and problems prompted by the dialogical openness of Ecumenical Patriarch Bartholomew and Pope Francis, who recognized ecology as a great challenge for ecumenism.
Nakana je ovoga priloga ukratko analizirati različite pristupe razumijevanju odnosa između filozofije i teologije u dvojice velikih protestantskih mislitelja 20. stoljeća, reformiranoga teologa Karla ...Bartha (1886. –1968.) i evangeličkoga teologa Paula Tillicha (1886. – 1965.). Pritom ćemo posebnu pozornost posvetiti analizi statusa filozofije unutar teologijskoga sustava (sustavne teologije) obaju autora, kao i, posljedično tomu, stavu koji svaki od njih ima o filozofiji. Naša je teza kako je moguće o Barthu i Tillichu govoriti kao o svojevrsnim »antipodima« s obzirom na odnos filozofije i teologije: dok Barth načelno odbacuje pretjerano uplitanje filozofije u »stvar« kršćanske teologije, Tillich, upravo suprotno, svoju cjelokupnu misao razumije kao »stajanje na granici filozofije i teologije«, odnosno kao »filozofijsku teologiju«.
U posljednjih nekoliko desetljeća svjedočimo velikom razvoju istraživanja na području znanosti i religije. Jedan takav razvoj naziva se 'teologija prirode' (ToN), što uključuje aktivnost izgradnje ...ili revizije teoloških okvira u svjetlu suvremenih znanstvenih spoznaja, npr. evolucije, teorije kaosa i kvantne mehanike. Ian Barbour, John Polkinghorne i Arthur Peacocke, kršćanski mislioci, najpoznatiji su zagovornici ove vrste razmišljanja. Međutim, ovaj diskurs nije razmotren iz islamske perspektive. S obzirom na ovaj jaz, u članku razmatramo kako se ovaj način razmišljanja može obuhvatiti iz perspektive Ashʿarī škole mišljenja koja pripada sunitskoj islamskoj kalām tradiciji. Prvo ćemo razmotriti kako se ToN manifestira u djelima ranije spomenutih mislilaca. Nakon toga ističemo bitna načela ašʿarizma koja su relevantna za Boga, Njegovu interakciju sa stvorenim svijetom i znanost. One se potom uspoređuju s idejama navedenih mislilaca. Dolazimo do dva zaključka. Prvo, pokazujemo da se atomizam, koji se općenito shvaća općeprihvaćeno stajalište u Ashʿarī tradiciji, ne bi trebao smatrati teološkim gledištem, već prije filozofskim ili znanstvenim. Drugo, radi se važna razlika između znanstveno informirane teologije (SIT) i kontingentno informirane teologije (CIT). Za Ashʿarīje, CIT je dovoljan za razumijevanje Boga, ali smatraju da bi SIT prikazan u ToN bio problematičan. Motivacija i metodologija lokaliziranja ili modificiranja Božje prirode ili atributa koji bi odgovarali današnjoj znanosti bi se smatrala teološki neprimjernim i vrlo spornim oblikom scijentizma.
Nakon odlaska velikih protestantskih teologa-učitelja, kao što su K. Barth, R. Bultmann, P. Tillich i D. Bonhoeffer, J. Moltmann postao je najutjecajnija figura u suvremenoj protestantskoj teologiji ...i mnogi ga smatraju pretečom jednoga novog protestantizma. Početkom šezdesetih Moltmann je, s W. Pannenbergom i nekim drugim teolozima, zacrtao novi pravac u suvremenoj evangeličkoj teologiji, dajući joj tako novi profil. Neumorno radeći na obnovi teologije, uvijek ju je pokušavao približiti konkretnom životu, današnjoj kulturi i današnjem čovjeku. U svemu tome ponudio je tri ključa za iščitavanje teologije: eshatološki (teologija nade), staurološki (teologija križa) i politički ključ (teologija revolucije). Slobodno se može reći da Moltmannu pripada »očinstvo« dvama teološkim pokretima koji su imali i koji imaju veliki utjecaj na današnju teologiju uopće, i protestantsku i katoličku, a to su teologija nade i teologija križa. Čitajući Moltmannova djela i njegove projekte teologije nade, teologije križa, mesijanske ekleziologije i kristologije te pneumatologije, s pravom se može zaključiti da je on u drugoj polovici XX. stoljeća iznimno obogatio suvremeno kršćansko teološko promišljanje. Posebice treba naglasiti da on ozbiljno uzima povijest kao životnu stvarnost i temelj za svoju teologiju. Upravo zbog toga on se predstavlja kao jedan od prvih europskih teologa koji je pokušao (i prilično uspio) gledati na križ i uskrsnuće Isusa Krista te ih shvaćati u okvirima njegova povijesno-zemaljskog života. On ne zaboravlja ni probleme koji prate i muče današnji svijet i čovjeka; stavljajući ih u teološke okvire, nastoji pronaći put koji bi vodio i doveo svijet i čovjeka do općeg boljitka, i to u odnosu između Boga i ljudi, u odnosima među samim ljudima te u odnosu između čovječanstva i svekolikoga Božjeg stvorenja. Zbog svega toga Moltmanna se s pravom svrstava među najznačajnije i najplodnije teologe posljednjih desetljeća, koji ostavljaju vidljive tragove iza sebe i koji su zaslužni za razvoj, produbljivanje i napredak kršćanske teologije.
John Rawls jedan je od najvećih filozofa u području moralne teorije i predstavnik umjerenog liberalizma. Glavna ideja njegovog djela Teorija pravde, objavljenog 1971. godine, je pravednost kao ...pravičnost, odnosno uspostavljanje društva u kojem bi bila zajamčena socijalna sigurnost svakog pojedinca, s posebnim naglaskom na brigu o onima koji su manje privilegirani (socijalna načelo). Pri formiranju svoje moralne teorije mnogo se oslanja na Kanta, na tradiciju društvenog ugovora, a deontološki moral stavlja nasuprot utilitarnom (teleološkom). Činjenica da je u svoju teoriju uključio brojne vrline tipične za judeokršćansku tradiciju – pravičnost u odabiru načela pravednog društva, dostojanstvo svakog čovjeka, izvorni položaj koji znači idealan položaj (rajski vrt), socijalno načelo (siromašni Lazar), naglašavajući međusobni dogovor (Babilon ili Pedesetnica) – potaknulo je živu raspravu među teolozima. Odsutnost metafizike, činjenica da su ove vrline prisutne u Rawlsovoj liberalnoj teoriji u njihovom sekulariziranom obliku, ukazuje na određenu dvosmislenost ili čak proturječnost: s jedne strane to znači određeno pretraživanje unutar samog liberalizma (na neki način uplašenog od sebe), dok s druge strane liberalizam svojom metodom i polazištima poriče mogućnost prepoznavanja određenih vrlina i njihovih argumenata.
Članak obrađuje pitanje aktualnosti »stare« političke teologije njemačkog jurista Carla Schmitta koja, upriličena kao »sociologija juridičkih pojmova«, a potom i kao »stasiologija«, potkrjepljuje ...njegovu decizionističku teoriju države i realpolitičku teoriju međunarodnih odnosa. Autor se u tome ponajprije oslanja na znanstveni rad istaknutog hrvatskog politologa Davora Rodina, koji se i sam dotaknuo iste teme prije više od trideset godina. Uz Rodinovu raščlambu Schmittove kritike liberalne demokracije, posebna pozornost se posvećuje problemu legitimnosti liberalno-demokratskog političkog poretka te važnosti proceduralne uspostave političke vlasti uslijed nesumjerljivosti teorije i prakse. Uvažavajući Rodinov argument da stremljenje k političkoj transcendenciji, to jest, poistovjećivanju »auctoritas« u »potestas«, vodi uspostavi totalitarne države, ovaj članak propituje kako liberalna demokracija danas i u budućnosti može osigurati vjerodostojnost u očima javnosti ponad tek zakonske zaštite ljudskih prava i građanskih sloboda. Ujedno, zagovara aktualnost nove političke teologije Johanna Baptista Metza, koja obrazlože mjesto vjere u svijetu bez nijekanja humanističkog duha i postignuća novovjekovlja.
The article addresses the relevance of the political theology of the German jurist Carl Schmitt, which, formulated as »the sociology of legal concepts«, and also as »stasiology«, underpins his decisionist theory of the state as a plebiscitary democracy and Realpolitik theory of international relations. The author primarily relies on the scientific work of prominent Croatian political scientist Davor Rodin, who himself wrote on the same topic more than thirty years ago. Alongside Rodin’s analysis of Schmitt’s critique of liberal democracy, special attention is paid to the problem of the legitimacy of the liberal-democratic political order and the importance of the procedural formation of government due to the incommensurability of theory and practice. Acknowledging Rodin’s argument that striving for political transcendence, that is, conflating auctoritas with potestas, leads to the establishment of the totalitarian state, this article questions how liberal democracy today and in the future can secure its legitimacy in the eyes of the public beyond purely legal protection of human rights and civil liberties. At the same time, it argues in the favour of the new political theology of Johann Baptist Metz, which tries to explain the relationship of the faith to the world without denying the humanistic spirit and achievements of the modern age.
Po mnogočemu upitne epidemiološke mjere s kojima su vlasti tijekom pandemije COVID-19 ograničile javni i privatni život, osporile su mnoge predodžbe o nepovredivosti prava i sloboda građana, kao i o ...poslušnosti autoritetu države. Riječ je o problemu nesumjerljivosti slobode i zakona kroz dilemu između osobnih prava i zahtjeva općeg dobra. Stoga ovaj članak ispituje kako izvanredna situacija, poput pandemije, utječe na percepciju vjerodostojnosti države. Pritom se oslanja na neke ključne elemente iz političke teologije Carla Schmitta, kao što su »iznimka«, »sociologija juridičkih pojmova«, »narav suvereniteta«, formalni kriterij političkog kao specifičnog načina mišljenja i djelovanja te »stasiološka« narav onog političkog.
In many ways, questionable epidemiological measures by which the authorities restricted civic and private life during the COVID-19 pandemic have challenged many implied notions of the inviolability of citizens’ rights and freedoms, as well as obedience to state authority. It is a problem of the incommensurability between freedom and law seen through the conflict between personal rights and the demands of the common good. This article examines how a state of emergency, such as a pandemic, affects the perception of the legitimacy of the State. In this, it relies on some key concepts from Carl Schmitt’s political theology, such as the “exception”, “the sociology of legal concepts”, the “nature of sovereignty”, the formal criterion of the political as a specific way of thinking, and acting and “stasiological” nature of the political.
Kršćanska teologija stvaranja pridonosi rješavanju ekološke krize, kao potvrda temeljne istine da je vidljivo stvorenje božanski dar samo po sebi, „iskonski dar” koji stvara „prostor” za osobno ...zajedništvo. Zapravo, ispravna kršćanska ekološka teologija jest u primjeni teologije stvaranja. Pojam „ekologija” objedinjuje dvije grčke riječi, oikos (kuća) i logos (riječ): fizički okoliš ljudskog postojanja može se sagledati kao svojevrsno „prebivalište” za ljudski život. Imajući u vidu da nutarnji život Presvetoga Trojstva podrazumijeva zajedništvo, božanski čin stvaranja posve je slobodan od nužde za stvaranjem sudionika koji bi sudjelovali u tom zajedništvu. Stoga je moguće ustvrditi da je božanska zajednica pronašla svoje „prebivalište” u stvorenom kozmosu te je moguće govoriti o svemiru kao mjestu susreta u svrhu osobnog zajedništva. Ovaj članak pruža uvid u doprinos istočnoga kršćanstva teologiji okoliša.
Celotno besedilo
Dostopno za:
DOBA, IZUM, KILJ, NUK, PILJ, PNG, SAZU, UILJ, UKNU, UL, UM, UPUK
U okviru Univerziteta u Sarajevu egzistiraju dva teološka fakulteta, Fakultet islamskih nauka i Katolički bogoslovni fakultet. Obje visokoobrazovne institucije dugo vremena nisu bile u sastavu ...navedenog sveučilišta, budući da su obitavale isključivo pod okriljem religijskih institucija. Na navedenim fakultetima izučavaju se, pored teoloških, i svjetovni moduli, te je primjetno da se polju bioetike daje posebno mjesto kao jednome od neophodnih suvremenih segmenata odgojno-obrazovnog procesa. Analogno rečenome, u tekstu je načinjena razdioba studijskih programa, tj. istaknuto je gradiranje znanstvenih i stručnih ciklusa u obrazovnome procesu, kako na Fakultetu islamskih nauka, gdje se nastava izvodi na dodiplomskom, diplomskom te doktorskom studiju, tako i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, gdje je ustaljen integrirani studij teologije, pored kojega je već nekoliko godina još zastupljen diplomski studij Međureligijski studij i izgradnja mira, koji se provodi u suradnji s Fakultetom islamskih nauka i Pravoslavnim bogoslovskim fakultetom Sv. Vasilija Ostroškog iz Foče. Pravoslavni bogoslovski fakultet je zapravo sastavnica Univerziteta u Istočnome Sarajevu, stoga nije uzet u razmatranje u ovome radu. Autori rada razmatranju bioetičkih problema pristupali su iz pozicije praktičke filozofije, tj. njene grane etike, koristeći pri tome interdisciplinarni i pluriperspektivni pristup. Na osnovi silabusa načinjena je analiza bioetičkih problema primarno iz filozofskog (etičkog) motrišta, analizirani su predmetni udžbenici i literatura. Naravno, vodilo se računa o radovima nastavnika s ovih institucija, koji su pisani iz polja bioetike. Bez obzira na različito religijsko fundiranje bioetičkih problema na ova dva fakulteta,u smislu različitih epistemičkih polazišta islama i kršćanstva, u zaključcima rada ukazano je na točke zajedničkog ,,bioetičkog“ interesa, ali i razilaženja među njima.
Within the University of
Sarajevo, there are two theological faculties, the Faculty of
Islamic Studies and the Faculty
of Catholic Theology. For a long time, neither one of these
institutions was a constituent of
the University since they only existed under the umbrella
of religious institutions.
Nevertheless, students at these faculties study both theological and
secular modules. It is noticeable,
directly or indirectly, that the study of bioethics represents
one of the most necessary
contemporary segments in the educational process, especially in
theological schools. Therefore,
the text explains different study programmes offered by the
Faculty of Islamic Studies in
Sarajevo at all three study levels, i.e. undergraduate, master’s,
and doctoral level. Furthermore,
the text also offers information on the available study
programmes at the Faculty of
Catholic Theology, namely the integrated study of theology
and the master’s program
Interreligious Studies and PeaceBuilding which is implemented in
cooperation with the Faculty of
Islamic Studies and the Orthodox Theological Faculty Sv.
Vasili Ostroški of Foča (the
latter is a constituent of the University of East Sarajevo and for
that reason has not been taken
into consideration in this article). It is important to note
that authors approached the
bioethical issues strictly from the secular point of view, more
precisely from the field of
practical philosophy, that is, its branch of ethics. Precisely for this
reason, and in order to
adequately discuss bioethical topics which are secular in nature and
not religious, the authors used
an interdisciplinary and multidimensional approach. However,
in accordance with the title of
the article, the paper especially focuses on the modules within
which bioethical topics are
studied. Accordingly, the analysis of bioethical problems was made
primarily from the philosophical
(ethical) point of view, and it was based on the syllabi,
course textbooks, and additional
literature. On this occasion, the bioethical publications of
teachers in these two
institutions were also reflected on. Regardless of their different religious
approaches to bioethical
problems, the conclusions of the paper point to the points of their
common “bioethical” interest as
well as the disagreements.