U okviru Univerziteta u Sarajevu egzistiraju dva teološka fakulteta, Fakultet islamskih nauka i Katolički bogoslovni fakultet. Obje visokoobrazovne institucije dugo vremena nisu bile u sastavu ...navedenog sveučilišta, budući da su obitavale isključivo pod okriljem religijskih institucija. Na navedenim fakultetima izučavaju se, pored teoloških, i svjetovni moduli, te je primjetno da se polju bioetike daje posebno mjesto kao jednome od neophodnih suvremenih segmenata odgojno-obrazovnog procesa. Analogno rečenome, u tekstu je načinjena razdioba studijskih programa, tj. istaknuto je gradiranje znanstvenih i stručnih ciklusa u obrazovnome procesu, kako na Fakultetu islamskih nauka, gdje se nastava izvodi na dodiplomskom, diplomskom te doktorskom studiju, tako i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, gdje je ustaljen integrirani studij teologije, pored kojega je već nekoliko godina još zastupljen diplomski studij Međureligijski studij i izgradnja mira, koji se provodi u suradnji s Fakultetom islamskih nauka i Pravoslavnim bogoslovskim fakultetom Sv. Vasilija Ostroškog iz Foče. Pravoslavni bogoslovski fakultet je zapravo sastavnica Univerziteta u Istočnome Sarajevu, stoga nije uzet u razmatranje u ovome radu. Autori rada razmatranju bioetičkih problema pristupali su iz pozicije praktičke filozofije, tj. njene grane etike, koristeći pri tome interdisciplinarni i pluriperspektivni pristup. Na osnovi silabusa načinjena je analiza bioetičkih problema primarno iz filozofskog (etičkog) motrišta, analizirani su predmetni udžbenici i literatura. Naravno, vodilo se računa o radovima nastavnika s ovih institucija, koji su pisani iz polja bioetike. Bez obzira na različito religijsko fundiranje bioetičkih problema na ova dva fakulteta,u smislu različitih epistemičkih polazišta islama i kršćanstva, u zaključcima rada ukazano je na točke zajedničkog ,,bioetičkog“ interesa, ali i razilaženja među njima.
Within the University of
Sarajevo, there are two theological faculties, the Faculty of
Islamic Studies and the Faculty
of Catholic Theology. For a long time, neither one of these
institutions was a constituent of
the University since they only existed under the umbrella
of religious institutions.
Nevertheless, students at these faculties study both theological and
secular modules. It is noticeable,
directly or indirectly, that the study of bioethics represents
one of the most necessary
contemporary segments in the educational process, especially in
theological schools. Therefore,
the text explains different study programmes offered by the
Faculty of Islamic Studies in
Sarajevo at all three study levels, i.e. undergraduate, master’s,
and doctoral level. Furthermore,
the text also offers information on the available study
programmes at the Faculty of
Catholic Theology, namely the integrated study of theology
and the master’s program
Interreligious Studies and PeaceBuilding which is implemented in
cooperation with the Faculty of
Islamic Studies and the Orthodox Theological Faculty Sv.
Vasili Ostroški of Foča (the
latter is a constituent of the University of East Sarajevo and for
that reason has not been taken
into consideration in this article). It is important to note
that authors approached the
bioethical issues strictly from the secular point of view, more
precisely from the field of
practical philosophy, that is, its branch of ethics. Precisely for this
reason, and in order to
adequately discuss bioethical topics which are secular in nature and
not religious, the authors used
an interdisciplinary and multidimensional approach. However,
in accordance with the title of
the article, the paper especially focuses on the modules within
which bioethical topics are
studied. Accordingly, the analysis of bioethical problems was made
primarily from the philosophical
(ethical) point of view, and it was based on the syllabi,
course textbooks, and additional
literature. On this occasion, the bioethical publications of
teachers in these two
institutions were also reflected on. Regardless of their different religious
approaches to bioethical
problems, the conclusions of the paper point to the points of their
common “bioethical” interest as
well as the disagreements.
U ovom radu autor nastoji pridonijeti boljemu razumijevanju stvarnosti ljudske osobne moralne nutrine iz perspektive belgijskoga moralnoga teologa Servaisa Pinckaersa. Nju se razumijeva u kontekstu ...danas dominantnoga znanstvenoga pogleda na svijet, u kojem kategorije tehničkih i ostalih pozitivnih znanosti svojom dominacijom dovode u pitanje ljudski oblik postojanja i djelovanja. Nakon uvodnih misli u važnost, vrijednost i nužnost interdisciplinarne suradnje, daje se uvid u dvostruka temeljna obilježja ljudskoga života, ovisno o tom imaju li ista obilježja svoj oslonac u moralnoj nutrini ljudske osobe ili tek proizlaze iz tehničkoga i pozitivnoga pogleda na svijet.
Papa Franjo, u svojoj enciklici Laudato si', usudio se otvorenije i ozbiljnije progovoriti ne samo o ekološkoj problematici, nego i prepoznati da je tema zemlje u kršćanskoj vjerničkoj svijesti ...zaboravljena. Iako su na važnost zemlje u posljednjih nekoliko desetljeća upozoravali biblijski teolozi, tek je u enciklici Laudato si' ova tema stavljena pred kršćansku teološku javnost kao jedna od važnih sastavnica biblijske vjere. Namjera je ovoga članka prikazati osnovne postavke biblijskoga nauka o zemlji i iz njega proizašle teologije zemlje, ukazati na važnost biblijsko-teološkoga promišljanja o zemlji u rješenju ekološkoga problema s kojim se suočava ljudski rod i na taj način oslikati potku koja se krije u tkanju enciklike pape Franje Laudato si' gdje je zemlja shvaćena kao zajednički dom cijeloga čovječanstva i svih stvorenja. Ipak, kršćansko razumijevanje zemlje, teološki govor i razmišljanje o njoj ne može se zaustaviti samo na promatranju zemlje iz ekološkoga vida, jer se zemlja, kako pokazuju biblijski tekstovi, čini daleko kompleksnijom i dubljom temom nego što to na prvi pogled izgleda. Tri su razloga uočavanja važnosti zemlje u kršćanskoj teologiji: osnutak suvremene države Izrael, ekološka kriza i uočavanje važnosti zemlje za ljudski identitet. Biblijska teologija zemlje, izrasla u kontekstu krize sužanjstva, promatra zemlju kao dar koji zahtijeva poštovanje i ljubav, ali i neprestano premišljanje. Zemlja, temeljna sastavnica biblijske vjere, zbog svoje važnosti u teološkom premišljanju odnosa Bog-zemlja-čovjek, nudi se suvremenoj Crkvi kao transtemporalna tema po kojoj se može utažiti glad i žeđ suvremenoga čovjeka za ukorijenjenjem, smještenošću u prostor, za zemljom kao mjestom konkretnoga življenja kršćanske vjere. Iako je enciklika pape Franje Laudato si' primljena kao „ekološka“, opseg njezinih poruka nipošto nije čisto ekološki. U njoj se prije svega uočava poziv na teološki i praktični povratak zemlji i svemu onomu što zemaljski život u sebi uključuje, a što je tijekom povijesti kršćanstvo smetnulo s uma i jednostavno zaboravilo smatrati središnjom porukom svoje vjere. Iako na prvi pogled nevidljiva, teologija zemlje je ona nit koja čitav ekološki i teološki nauk pape Franje u enciklici Laudato si' drži na okupu i oblikuje tkanje sustavnog teološkog i socijalnog nauka koji se u njoj izlaže. Teologija zemlje daje temelj osnovnoj poruci Pape Franje, da je zemlja zajednički dom ne samo ljudima, nego i čitavom stvorenomu svijetu.
Dva se latinska neologizma, prilozi tunicaliter i flammanter, zapisani u
Liber vitae meritorum
svete Hildegarde iz Bingena, promatraju kao stilogeni elementi, naglašena mjesta u odlomku iz vizije, te ...kao svojevrstan nadomjestak za definirane teološke pojmove. Hildegarda se izražava slikovito kako bi potaknula osjećaje, maštu, ali i razmišljanje u primatelja. Pritom ti prilozi stvaraju poveznice s poznatim sadržajima (osobito sa Svetim pismom), te se istodobno otvaraju novi vidici za promišljanje izloženoga teksta. Razumijevanje leksičkih inovacija dijelom je otežano jer je riječ o
hapax legomena
, pa interpretacija treba uključiti simboliku tunike i plamena (imenica od kojih su prilozi izvedeni) u Hildegardinu vizionarskom opusu uopće. Uz njih zanimljiva je i sintagma
officiale opus
kojom Hildegarda neizravno određuje čovjeka i njegovu ulogu u spasenjskoj povijesti svijeta.
Two Latin neologisms, the adverbs
tunicaliter
and
flammanter
, written in the
Liber vitae meritorum
of Saint Hildegard of Bingen, are viewed as stylistic elements, highlighted places in the passage from the vision and as a kind of substitute for defined theological terms. Hildegard expresses herself pictorially to stimulate feelings, imagination, and thinking in the recipient. In so doing, these adverbs create links with known contents (especially with the Holy Scriptures), and at the same time, this opens new viewpoints for reflection on the presented text. Understanding the lexical innovations is partly made difficult because they are
hapax legomena
, so their interpretation should include the symbolism of the tunic and flame (nouns from which the adverbs are derived) in Hildegard’s visionary work in general. In addition, also interesting is the phrase
officiale opus
, with which Hildegard indirectly defines man and his role in the salvation history of the world.
U članku se analizira mjesto i uloga Svetoga pisma u životu Pravoslavne Crkve, ali se i ispituje praksa molitvenoga (duhovnoga) čitanja Svetoga pisma, tradicionalno nazvanoga Lectio divina u zapadnoj ...Crkvi. Autor ponajprije nudi osnovne elemente teološkoga pristupa pitanju Svetoga pisma, Biblije, Riječi Božje, tako da prvi dio rada ima jaču ekleziološku notu. U drugom analitičkom poglavlju, temeljenom na teološkim hipotezama, autor pokazuje praksu individualnoga čitanja Biblije nekada i sada u Pravoslavnoj Crkvi. Zbog toga su zastupljeni osnovni elementi asketske teologije i pravoslavne antropologije. U zaključnom dijelu pak možemo pronaći autorske vizije o izazovima Biblije pred suvremenim kršćanima.
L'articolo
è un'analisi del posto e del ruolo delle Sacre Scritture nella vita della
Chiesa ortodossa, nonché l'esame della pratica della lettura orante
(spirituale) delle Scritture, tradizionalmente chiamata la
Lectio divina
nella Chiesa occidentale. L'autore offre innanzitutto
gli elementi di base dell'approccio teologico alla questione delle Scritture,
della Bibbia, della Parola di Dio, in modo che la prima parte dell'opera abbia
una nota ecclesiologica più forte. Nel secondo capitolo analitico, basato su
ipotesi teologiche, l’autore mostra la pratica della lettura individuale della
Bibbia una volta e ora nell'Ortodossia. Per questo ragione, si rappresentano
gli elementi di base della teologia ascetica e dell'antropologia ortodossa. In
conclusione, tuttavia, possiamo trovare le visioni dell’autore riguardanti le
sfide della Bibbia davanti ai cristiani contemporanei.
Misija i reformacija Wachsmuth, Melody J.
Kairos,
12/2017, Letnik:
11, Številka:
2
Journal Article, Paper
Odprti dostop
Znanstvena interakcija kretala se od rasprave da su reformatori bili indiferentni prema misiji do tvrdnje da su Luther i Calvin imali misijsku teologiju ugrađenu u njihovo razumijevanje Evanđelja i ...davanje naglaska na propovijedanje Božje riječi. S druge strane, tijekom istoga vremenskog razdoblja anabaptisti su se pojavili kao pokret s radikalnom i promišljenom misijskom praksom. Kako strujanja novonastaloga protestantizma u sličnim socio-političkim kontekstima mogu razviti toliko različitu misijsku praksu? Ovaj članak istražuje taj raskorak između dva pokreta, a zatim nudi implikacije i pitanja relevantna za misijsku Crkvu 21. stoljeća.
Scholarly interaction has ranged from arguing that the Reformers were indifferent toward mission to asserting that both Luther and Calvin had theologies of mission embedded in their understanding of the gospels and emphasis on preaching the word of God. On the other hand, during the same time period, the Anabaptists emerged as a movement with a radical and deliberate mission praxis. How can strains of a new and emerging Protestantism, in similar socio-political contexts, develop such different mission praxis? This paper explores this discrepancy between these two movements and then offers implications and questions for the 21st century church-in-mission.
The paper tackles the complex relationship between philosophy and theology, especially given Heidegger’s criticism of onto-theology. Special attention is paid to Heidegger’s paper “Phenomenology and ...Theology”, where a strong divide is set between philosophy and theology, where the latter is to be understood as a positive science of Christianity, of Dasein as believing. The paper attempts to undermine the absoluteness of this difference by claiming that Dasein as such cannot be compellingly distinguished from Dasein as believing based on the criterion of faith. If faith – understood in the primordial sense of pistis, as basic trust in being – belongs among fundamental existentiales of Dasein, and if Heidegger’s Dasein is always open to the openness of the world, which is why his philosophy could be strictly understood as onto-cosmology, then a difference between onto-cosmology and onto-theology needs to be articulated. Two authors stand out in this context, who have managed to avoid the trap of the oblivion of being: Eugen Fink with his philosophical phenomenological analysis of the world and Jean-Luc Marion with his theological phenomenological treatise on God without being. The difference between the philosophical and theological approach to the non-ontic ground (be it in the form of the world or God) should, therefore, be tackled employing the concept of play and gift. Both these concepts and phenomena, as the paper shows, manage to avoid the metaphysics of presence. The question then remains how are we to think the common ground of philosophy and theology without losing their distinctive features. One possible way is to address the difference between, as well as the intertwining of, gratitude (for the giving of the gift) and joviality (in playing the play of the world).
Svrha je ovoga članka promišljanje o pentekostalnom načinu razumijevanja zajedništva svetih, slijedom kritičkog bavljenja eklezijalnom vizijom dvojice svjetskih pentekostalnih teologa iz ...postkomunističkih zemalja: Petra Kuzmiča i Miroslava Volfa. Članak se sastoji od tri dijela: u prvom je dijelu predstavljen kratak povijesni i teološki pregled doktrine communio sanctorum, sa svrhom uspostavljanja primjerenog konteksta za daljnja razmatranja te jasnog ukazivanja na korisnost razmišljanja o ovoj važnoj ekleziološkoj temi. Drugi dio donosi pregled dokumenta „Perspektive Koinoniae“ (Završno izvješće s Treće petogodišnjice pentekostalno-rimokatoličkog dijaloga), usredotočujući se na prvi krug razgovora (Riano, Italija, 1985.) koji su se odvijali na temu razumijevanja pojma communio sanctorum. U trećem dijelu, autor predstavlja i komentira dokument Kuzmiča i Volfa „Teologija Crkve kao zajedništva osoba“, koji predstavlja jedan od najranijih pokušaja artikuliranja pentekostalne ekleziologije temeljem poimanja communio sanctorum. Autor na kraju pokazuje kako ova ekleziološka vizija pomaže pri oblikovanju pentekostalne teologije javnoga društvenog života.
Proces sekularizacije, poznat i kao proces privatizacije religije, odnosno njezino uklanjanje iz javnog i društvenog života, predstavlja baštinu modernizma. Ova je realnost u značajnoj mjeri utjecala ...(i još uvijek utječe) na kršćansku teologiju. Zbog toga postoji hitna i značajna potreba za obnovom kršćanske teologije, posebno kad je riječ o potrebi za obnovljenom kršćanskom porukom u suvremenom društvu. Premda se činilo kako je javna teologija normalna posljedica potrebe za obnovom kršćanske teologije, ne znači da je obnova zapravo prisutna u mnogim njezinim metodama. Nefleksibilnost njezinih teoloških metoda i terminologije i dalje predstavljaju problem za javnu teologiju. U ovom članku sugeriramo da, pri konstruiranju održive javne teologije, valja uvažiti ovaj novi pomak u antropologiji. Kategorija „religijske imaginacije“ od vitalnog je značaja jer uvažava novu definiciju ljudskog bića koja je bliža postmodernizmu nego modernizmu. Zato u članku prikazujemo mogući značajan doprinos koji religijska imaginacija može pružiti u svrhu revitalizacije suvremene javne teologije. Nadalje, u članku spominjemo nedavna rumunjska istraživanja o ovoj temi u kojima se stavlja još veći naglasak na bogatstvo skriveno u njemu i njezinu moguću svrhu u konstruiranju održive javne teologije.
Brojne psihičke i ostale zdravstvene poteškoće povezane su s nezdravim odnosima. To vrijedi za djecu i mlade, ali i za odrasle u više-manje svim razdobljima života. U tom kontekstu holistički odgoj i ...pedagoško savjetovanje nastoje raditi na uspostavljanju zdravog životnog prostora, što je od samog početka ujedno i vizija teologije. U teologiji su, u širem smislu, ukorijenjene zapravo sve znanstvene discipline, što znači da teologija predstavlja nekakvu alma mater znanosti kao takve. Pritom primjećujemo da povijest poznaje brojne prilično šarolike dinamike odnosa između teologije i ostalih znanosti, pogotovo znanosti koje su neposredno povezane s čovjekom. Tako se baš u dinamici odnosa između teologije i psihologije prije nekoliko desetljeća porodila kršćanska geštalt pedagogija, koja se planski izgrađuje na biblijskoj antropologiji i kršćanskoj tradiciji, a u svojim aplikacijama istodobno uvažava i koristi brojne pristupe različitih psiholoških smjerova. U središte svog istraživanja i djelovanja stavlja čovjeka, baš kao što ga u središte svog zanimanja stavljaju s jedne strane teologija, a s druge naročito humanistička psihologija. U oba slučaja radi se o čovjeku koji čezne za spasenjem i traži vizije koje će ispunjavati i osmišljavati njegov život. Snagu komplementarnosti sagledavamo u tome da teologija i geštalt pedagogija smisao čovjekova života i djelovanja ne vide u zatvaranju u samog sebe, već u otvaranju prema drugom čovjeku i Bogu. I premda geštalt pedagogija aktivira prije svega ljudske resurse u svladavanju životnih izazova, te stoga koristi brojne terapeutske elemente koje u svakom slučaju preventivno stavlja u službu cjelovitih edukativnih procesa, ona je itekako svjesna činjenice da čovjeku put do konačnog smisla života može otvoriti jedino teologija.
Numerous mental and other health problems are associated with unhealthy relationships. This is true for children and young people, but also for adults in more or less all periods of life. In this context, holistic education and pedagogical counselling seek to work on the establishment of a healthy living space, which from the very beginning is also the vision of theology. In theology, in a broader sense, practically all scientific disciplines are rooted, which means that theology represents a kind of alma mater of science as such. At the same time, we observe that history knows a number of rather varied dynamics of the relationship between theology and other sciences, especially sciences that are directly related to man. Thus, it was just in the dynamics of the relationship between theology and psychology that Christian Gestalt pedagogy was born a few decades ago, and it is systematically built on biblical anthropology and Christian tradition, and in its applications it simultaneously respects and uses numerous approaches of different psychological directions. It places man at the centre of its research and action, just as theology puts it at the centre of its interest on the one hand, and humanistic psychology in particular on the other. In both cases, it is about a man who longs for salvation and seeks visions that will fulfil and give meaning to his life. We see the power of complementarity in the fact that theology and gestalt pedagogy do not see the meaning of man's life and action in closing in on himself, but in opening to the other man and God. And although Gestalt pedagogy primarily activates human resources in overcoming life's challenges, and therefore uses numerous therapeutic elements, which in any case puts it in the service of complete educational processes, it is well aware of the fact that only theology can open the way to the ultimate meaning of life.
Celotno besedilo
Dostopno za:
DOBA, IZUM, KILJ, NUK, PILJ, PNG, SAZU, UILJ, UKNU, UL, UM, UPUK
PDF
