Nakon odlaska velikih protestantskih teologa-učitelja, kao što su K. Barth, R. Bultmann, P. Tillich i D. Bonhoeffer, J. Moltmann postao je najutjecajnija figura u suvremenoj protestantskoj teologiji ...i mnogi ga smatraju pretečom jednoga novog protestantizma. Početkom šezdesetih Moltmann je, s W. Pannenbergom i nekim drugim teolozima, zacrtao novi pravac u suvremenoj evangeličkoj teologiji, dajući joj tako novi profil. Neumorno radeći na obnovi teologije, uvijek ju je pokušavao približiti konkretnom životu, današnjoj kulturi i današnjem čovjeku. U svemu tome ponudio je tri ključa za iščitavanje teologije: eshatološki (teologija nade), staurološki (teologija križa) i politički ključ (teologija revolucije). Slobodno se može reći da Moltmannu pripada »očinstvo« dvama teološkim pokretima koji su imali i koji imaju veliki utjecaj na današnju teologiju uopće, i protestantsku i katoličku, a to su teologija nade i teologija križa. Čitajući Moltmannova djela i njegove projekte teologije nade, teologije križa, mesijanske ekleziologije i kristologije te pneumatologije, s pravom se može zaključiti da je on u drugoj polovici XX. stoljeća iznimno obogatio suvremeno kršćansko teološko promišljanje. Posebice treba naglasiti da on ozbiljno uzima povijest kao životnu stvarnost i temelj za svoju teologiju. Upravo zbog toga on se predstavlja kao jedan od prvih europskih teologa koji je pokušao (i prilično uspio) gledati na križ i uskrsnuće Isusa Krista te ih shvaćati u okvirima njegova povijesno-zemaljskog života. On ne zaboravlja ni probleme koji prate i muče današnji svijet i čovjeka; stavljajući ih u teološke okvire, nastoji pronaći put koji bi vodio i doveo svijet i čovjeka do općeg boljitka, i to u odnosu između Boga i ljudi, u odnosima među samim ljudima te u odnosu između čovječanstva i svekolikoga Božjeg stvorenja. Zbog svega toga Moltmanna se s pravom svrstava među najznačajnije i najplodnije teologe posljednjih desetljeća, koji ostavljaju vidljive tragove iza sebe i koji su zaslužni za razvoj, produbljivanje i napredak kršćanske teologije.
Trinitarna teologija križa Jürgena Moltmanna preispituje i, mogli bismo reći, korigira tradicionalan nauk o Trojedinom Bogu. Boreći se s nizom kristoloških hereza, teolozi prvih stoljeća kršćanstva ...morali su obraniti Kristovo božanstvo, no istovremeno objasniti kako je pritom i dalje moguća vjera u jednoga Boga. Kako bi se ovo postiglo, kao polazište su uzeli monoteizam, te su u njega naknadno nastojali uklopiti biblijsko svjedočanstvo o Ocu, Sinu i Duhu. Ovime je teologija stare Crkve uspješno odoljela triteizmu i arijanizmu, ali ne i Sabelijevu modalizmu. Umjesto od ideje monoteizma, Moltmann će krenuti obrnutim smjerom, te kao polazište uzeti biblijsko svjedočanstvo, koje pak svoj vrhunac ima na križu, da bi s te pozicije progovorio o Božjoj naravi. Budući da je mjesto na kojemu se Bog objavio križ Isusa Krista, nije primjereno o Bogu govoriti kao o jednoj, nepokretnoj, apatičnoj naravi, koja egzistira u tri osobe, već je pojam kojim se, prema Moltmannu, adekvatno mogu izraziti odnosi među osobama Trojstva perihoreza. Isusova patnja i smrt na križu pritom nije događaj u kome je patila samo ljudska narav, dok je božanska ostala nedirnuta, nego je to događaj odnosa između osoba Trojstva, konstitutivan za te osobe. Iskustvo križa novost je i za samog Boga unutar Trojstva, a jedino je u zajedništvu s takvim Bogom – koji u sebe preuzima muku, ostavljenost i potonuće stvorenja – moguće i spasenje tog istoga stvorenja.
Jürgen Moltmann’s trinitarian theology of the cross rethinks and, in a manner, corrects the traditional doctrine of the Trinity. While combating various Christological heresies, the theologians of the early church had to defend Christ’s divinity, while at the same time explain how it is still possible to believe in one God. In order to achieve this, they chose philosophical monotheism as their starting point, in order to then find a way to conform to it the Biblical testimony of the Father, Son, and Spirit. This allowed the early church theologians to resist the heresies of triteism and arianism, but not the modalism. Instead of starting from monotheism, Moltmann takes the reverse course, and begins his thinking with the biblical testimony, which reaches its apex on the cross of Christ, in order to then speak about the nature of God. Since the locus of God’s revelation is the cross of Christ, the traditional concept of God, as an immovable, apathetic substance, which exists in three persons, does not match the Christian God. For this reason, according to Moltmann, the proper way of describing the relations between the persons of the Trinity is perichoresis. Jesus’ suffering and death on the cross is not an event where only the human nature was affected, while the divine nature remained untouched, but an event of relationship between the persons of the Trinity, constitutive for those persons. The experience of the cross represents, even for God within the Trinity, something new. Only in communion with such a God – who takes upon himself the suffering, forsakenness and sinking into nothingness – salvation of man and creation is possible.
The author of the paper discusses Christian testimony as a fundamental position from which a believer and Christian community start the proclamation of the Truth that is recognized as fundamental for ...life. Testimony is examined from biblical positions and put in the context of modern society and the context of Christ’s Paschal Mystery in order to develop a reflection on the form and content of contemporary witnesses. In reflecting on the testimony, the author leans on the thought of the Swiss theologian Hans Urs von Balthasar and, based on his insights, the author develops some elements of testifying that stem from the Cross of Christ. From the Cross, which represents kenosis, we can read the form of testifying as well as the contents of the testimony, which involves every act of humility of Christian life. The author concludes with some specific expressions of the form and contents of Christian testimony in the contemporary context from the position of contemplating the Cross, all with the aim to present this thought out testimony as a dialogical and integrating element of the Church and the contemporary society.
Rad predstavlja osnovne crte teologije križa u teološkom opusu Martina Luthera (1483.-1546.). Polazi se od toga da teologija križa nije Lutherov teološki domišljaj, nego je Luther preuzima od ranije ...kršćanske tradicije i na sebi je svojstven način radikalizira. U radu se stoga ukazuje na začetke teologije križa u Novom zavjetu te posebice u Pavlovim spisima. Predstavljaju se pokreti u povijesti Crkve prije Luthera za koje je teologija križa bila bitna inspiracija i odrednica, pri čemu se posebnu važnost pridaje kasnosrednjovjekovnomu pokretu mistike patnje te kasnosrednjovjekovnomu pokretu devotio moderna. Potom se postavlja pitanje o Lutherovoj recepciji dotadašnje tradicije teologije križa, odnosno o njezinu značenju kod Luthera. Ukazuje se na Lutherovo suprotstavljanje teologije križa (theologia crucis) i tzv. teologije slave (theologia glorie), odnosno na Lutherovo razumijevanje teologije križa kao načela teološke epistemologije. Postavlja se pitanje o Lutherovoj dosljednosti u provedbi njegova programa teologije križa. Pritom se pažnja pridaje kritici Lutherove „poštede“ tradicionalne metafizike onako kako je ona artikulirana u djelu Jürgena Moltmanna.
The article presents a basic outline of the theology of the cross in the theological works of Martin Luther (1483-1546). We commence with the fact that the theology of the cross is not Luther's theological invention, but rather that he adopted it from earlier Christian tradition and, in his own particular way, radicalized it. The article therefore brings to our attention the beginnings of the theology of the cross in the New Testament, particularly in Paul's writings. Various movements in the history of the Church before Luther are portrayed for which the theology of the cross was an important inspiration and determinant. Special emphasis is placed on a movement of the late medieval period, namely, the mysticism of suffering and also the late medieval movement devotio moderna. Furthermore, the issue is raised of Luther's reception of the tradition of the theology of the cross up until his time, or rather of its significance to Luther. The authors point out Luther's opposition to the theology of the cross (theologia crucis) and the so-called theology of glory (theologia glorie), that is to say, Luther's grasp of the theology of the cross as a principle of theological epistemology. Luther's consistency in implementing his program of the theology of the cross is questioned, and accordingly, attention is drawn to Luther's „insufficient criticality“ of traditional metaphysics such as it is articulated in the work of Jürgen Moltmann.
Nakon odlaska velikih protestantskih teologa-učitelja, kao što su K. Barth, R. Bultmann, P. Tillich i D. Bonhoeffer, J. Moltmann postao je najutjecajnija figura u suvremenoj protestantskoj teologiji ...i mnogi ga smatraju pretečom jednoga novog protestantizma. Početkom šezdesetih Moltmann je, s W. Pannenbergom i nekim drugim teolozima, zacrtao novi pravac u suvremenoj evangeličkoj teologiji, dajući joj tako novi profil. Neumorno radeći na obnovi teologije, uvijek ju je pokušavao približiti konkretnom životu, današnjoj kulturi i današnjem čovjeku. U svemu tome ponudio je tri ključa za iščitavanje teologije: eshatološki (teologija nade), staurološki (teologija križa) i politički ključ (teologija revolucije). Slobodno se može reći da Moltmannu pripada »očinstvo« dvama teološkim pokretima koji su imali i koji imaju veliki utjecaj na današnju teologiju uopće, i protestantsku i katoličku, a to su teologija nade i teologija križa. Čitajući Moltmannova djela i njegove projekte teologije nade, teologije križa, mesijanske ekleziologije i kristologije te pneumatologije, s pravom se može zaključiti da je on u drugoj polovici XX. stoljeća iznimno obogatio suvremeno kršćansko teološko promišljanje. Posebice treba naglasiti da on ozbiljno uzima povijest kao životnu stvarnost i temelj za svoju teologiju. Upravo zbog toga on se predstavlja kao jedan od prvih europskih teologa koji je pokušao (i prilično uspio) gledati na križ i uskrsnuće Isusa Krista te ih shvaćati u okvirima njegova povijesno-zemaljskog života. On ne zaboravlja ni probleme koji prate i muče današnji svijet i čovjeka; stavljajući ih u teološke okvire, nastoji pronaći put koji bi vodio i doveo svijet i čovjeka do općeg boljitka, i to u odnosu između Boga i ljudi, u odnosima među samim ljudima te u odnosu između čovječanstva i svekolikoga Božjeg stvorenja. Zbog svega toga Moltmanna se s pravom svrstava među najznačajnije i najplodnije teologe posljednjih desetljeća, koji ostavljaju vidljive tragove iza sebe i koji su zaslužni za razvoj, produbljivanje i napredak kršćanske teologije.
Članak odgovara na pitanje o značenju konkretne povijesne osobe Isusa iz Nazareta u teološkom opusu Martina Luthera. Polazi se od problematike Lutherovih mladenačkih duhovnih previranja te ih se ...sagledava u kontekstu Lutherova osobnog duhovnog puta te u širem kontekstu duhovnih previranja karakterističnih za Lutherovu epohu. U obzir se uzimaju okolnosti specifične za Lutherovu biografiju te njegovu duhovnu formaciju kao i šire odrednice kasnosrednjovjekovne religioznosti te povijesti Crkve i društva bitne za genezu Lutherova duhovnog profila. U tom se smislu osvrće na Lutherove autobiografske zapise, na ars moriendi, pokret mistike patnje te pokret devotio moderna. Nastoji se uočiti specifičnost Lutherova odgovora na egzistencijalna pitanja s kojima je bio suočen, kako on osobno tako i njegovi suvremenici. Pažnja se pridaje problematici vezanoj uz indulgencije te Lutherovu sukobu s crkvenim autoritetima koji je započeo u kontekstu Lutherova bavljenja problematikom indulgencija.
U članku se upozorava i na neprimjerenost pridavanja centralne uloge sporu oko indulgencija u genezi Lutherove reformacijske misli te se pokazuje kako je Luther preko kritike prakse indulgencija ubrzo zašao u delekosežniji spor s tadašnjim crkvenim autoritetima. Ovaj je spor, koji je kritiku indulgencija ubrzo ostavio po strani, vodio artikulaciji ključne teme za razumijevanje kako Lutherove teologije tako i teologije reformacije uopće: teologije križa. Lutherovu teologiju križa kvalificira se kao onu koja polazi od objave Boga u konkretnom patećem čovjeku Isusu iz Nazareta, a time od toga da se spasenje događa upravo u konkretnoj stvarnosti. Kao takva Lutherova je teologija križa shvaćena kao kritika neautentičnih pristupa stvarnosti čija je bit u konačnici bijeg iz stvarnosti te odvraćanje lica od situacije čovjeka patnika. Lutherovu teologiju križa promatra se u njezinu kontinuitetu s pokretima u povijesti Crkve koji su naglašavali konstitutivnost za kršćansku vjeru konkretne povijesne osobe Isusa Nazarećanina te njegova cjelokupnog puta prema križu.
Povrh toga, iznose se novi elementi koje je u dotadašnju tradiciju teologije križa unio upravo Luther, nastojeći, u stanovitom smislu dosljednije nego pojedini pokreti u povijesti Crkve koji su mu prethodili te na koje se nadovezivao, teologiju križa primijeniti na sva područja teologije i crkvenog života. Lutherova teologija križa pritom se predstavlja kao kritika Lutheru suvremene teologije Rimske crkve i to utoliko ukoliko ova autoritetu patećeg čovjeka Isusa iz Nazareta kao istovrijedan postavlja autoritet Crkve odnosno njezine hijerarhije. Jednako tako, Lutherova teologija križa predstavljena je i kao kritika budućeg razvoja protestantske teologije i pobožnosti, kakav se primjerice dogodio u okviru protestantskog biblicizma.
U zaključnom dijelu članka kratko se ukazuje na potencijal teologije križa koji u samom Lutherovu opusu nije došao do izražaja. Riječ je o mogućnosti da se teologija križa profilira kao sustavna kritika neautentičnih pristupa stvarnosti te time svake vrste podjarmljivanja čovjeka ignoriranjem njegove stvarne situacije, a čiji domet daleko nadilazi okvire kritike Lutheru suvremene teologije i Crkve.
Starozavjetni mesijanski naslovi odigrali su značajnu ulogu u nastanku novozavjetne kristologije. Pavao dijeli većinu tih naslova s drugim novozavjetnim autorima, što ne znači da s njima u potpunosti ...dijeli i njihov sadržaj. To proizlazi iz same činjenice da se on ne bavi životom i učenjem Isusa iz Nazareta i odnosom niskosti njegove zemaljske egzistencije prema uzvišenosti mesijanskog poslanja, već je sav usredotočen na Isusovu smrt i uskrsnuće. Još k tome, Pavao nema pred očima samo Isusovu smrt nego smrt na križu. Štoviše, križ postaje središtem njegova evanđelja, što i ideji starozavjetnog mesijanizma daje posve novo obilježje. Članak se bavi upravo tim pitanjem odnosa Pavlove teologije križa i ideje mesijanizma. Točnije, kako je u Pavlovim zajednicama od ranokršćanske vjere da je Bog Isusa, optužena za mesijanizam i osuđena na sramotnu smrt na križu, učinio Mesijom i Spasiteljem, došlo do vjere u Isusa kao Gospodina i Sina Božjega? Usto, važnu ulogu u nastanku specifične Pavlove kristologije ima i ideja preegzistentnoga Sina Božjega, odnosno njezin odnos prema ideji mesijanizma i teologiji križa.
Križ je bez sumnje jedan od temeljnih simbola kršćanstva. Već u životu prve kršćanske zajednice prepoznat je kao sredstvo spasenja i otkupljenja te ga se vrlo brzo poistovjećuje sa samim Kristom. ...Svojom simbolikom, bogatstvom svojih sadržaja i značenja križ je obilježio europsku povijest i kulturu. Uklanjanje stvarnosti križa iz odgoja, iz javnoga života, općenito iz ljudske sredine znači osiromašenje ne samo kršćanskog nego i općenito ljudskog života te remećenje potrebne ravnoteže između onoga što čovjek može ostvariti i onoga čemu se nada. Križ nije samo simbol patnje, nego je i vrhunski simbol ljubavi i nade. Zato vrijedi poslušati istinske svjedoke kršćanske duhovnosti, među koje ubrajamo i Marka Marulića, u njihovu izlaganju i življenju otajstva Križa.
U radu se najprije izlaže tzv. theologia crucis, odnosno razumijevanje otajstva križa od apostolskih vremena do kasnoga srednjeg vijeka, što bi trebalo pomoći da bolje shvatimo Marulićevu misao. Ukazuje se i na razvoj kulta križa. U drugom dijelu prikazuje se kako je na otajstvo križa gledao Marko Marulić u svojim latinskim djelima.. Taj se dio dijeli na govor o Kristovu križu, potom o križu kršćana. Na kraju se govori i o Marulićevim hrvatskim stihovima posvećenima otajstvu križa.