Prirodni tetraciklinski antibiotici prva su značajna skupina terapeutskih spojeva širokog spektra djelovanja, koji se od 1940-ih koriste u liječenju infekcija izazvanih Gram-pozitivnim i ...Gram-negativnim patogenim bakterijama, mikoplazmama, unutarstaničnim klamidijma, rikecijama i parazitskim protozoama. Druga generacija polusintetskih tetraciklina poboljšanog učinka, kao što su minociklin i doksiciklin, uvedena je u kliničku praksu 1960-tih godina prošlog stoljeća. Unatoč raširenoj pojavi otpornosti na tetraciklinske antibiotike tijekom 1980-tih godina, tek je 2006. godine, više od četiri desetljeća nakon uvođenja druge generacije tetraciklina, u kliničku praksu uveden prvi tetraciklinski antibiotik treće generacije, nazvan tigeciklin. Trenutačno su u fazi kliničkog istraživanja dva nova tetraciklina, omadaciklin i eravaciklin; prvi je polusintetski, a drugi sintetski antibiotik. Treba napomenuti da unatoč produktivnom početku razvoja mutiranih sojeva bakterije Streptomyces aureofaciens koji proizvode 6-demetil-7-klortetraciklin, ključni intermedijar u sintezi druge i treće generacije tetraciklina, biosinteza tetraciklinskih antibiotika nije dala značajne rezultate u posljednjih pedesetak godina. Relativno spori i kompleksni molekularno-biološki postupci manipulacije gena aktinobakterija što proizvode tetraciklinske antibiotike, te nedovoljno razumijevanje enzimskih mehanizama uključenih u biosintezu tetraciklina bitno su umanjili uspjeh biosintetskih metoda. No, zahvaljujući značajnom napretku razvoja pristupačnih i svestranih metoda biosintetskog inženjerstva i sintetske biologije, te boljem razumijevanju biosinteze tetraciklina stečenom u posljednja dva desetljeća, pojavile su se nove mogućnosti razvoja tetraciklinskih antibiotika.
Istražena je otpornost na tetraciklin izolata vrste E. coli (n = 300) izdvojenih iz tovnih pilića triju dobnih skupina (jednodnevnih, 30 dnevnih i pilića jedan dan prije klanja). Ukupno je 120 ...izolata E. coli otpornih na tetraciklin bilo pretraženo na prisutnost gena za otpornost na tetraciklin (tet(A), tet(M), tet(O) i tet(S)). Otpornost na tetraciklin u izolatima iz jednodnevnih pilića iznosila je 67%, u izolatima iz 30 dnevnih pilića 90%, a u onih izdvojenih iz pilića dan prije klanja 94%. Od 120 izolata otpornih na tetraciklin, 68 (59%) nosilo je gen tet(A). Gen tet(A) dokazan je u 32,5% (13/40) izolata E. coli iz jednodnevnih pilića, u 65% (26/40) iz 30-dnevnih pilića i 72,5% (29/40) iz pilića dan prije klanja. Nijedan od pretraženih izolata nije sadržavao tet(M), tet (O) or tet(S). Otpornost na tetraciklin bila je relativno visoka u izolata iz jednodnevnih pilića, što upućuje na zaključak o visokoj prevalenciji otpornosti primarne crijevne flore na tetraciklin. Značajno povećanje stope otpornosti izolata E. coli ustanovljeno je tijekom 2. i 3. uzgojnog razdoblja. Tet(A) bio je jedini dokazan tet gen u pretraženih izolata. Povećana učestalost gena otpornosti tet(A) tijekom uzgojnog razdoblja tovnih pilića je zabrinjavajuća jer se plazmid prenositelj gena tet može prenijeti na druge patogene i komenzalne bakterije u peradi.
PDF
