Avtor v prispevku izpelje semiološko analizo spletnih aktivnosti šestih najbolj priljubljenih zasedb v sodobni slovenski narodnozabavni glasbi, da bi ugotovil, kako uporabljajo družbena omrežja. ...Rezultati kažejo, da so glasbene skupine na družbenih omrežjih prisotne na različne načine: zasedbe, ki se približujejo konvencijam pop glasbe, so zelo aktivne, medtem ko so tiste, ki ostajajo bližje konvencijam klasične narodnozabavne glasbe, na družbenih omrežjih zadržane. Kljub vsem razlikam pa analizirane zasedbe na družbenih omrežjih povezujeta dva vsebinska poudarka: ljudskost in žur. Zdi se torej, da je sodobna narodnozabavna glasba še vedno močno zavezana eni od osrednjih tradicionalističnih vrednot, skupnosti, le da je sedaj očitno pomembno, da se ta skupnost zabava.
Evherij Lyonski Eucherius of Lyon; Nena Bobovnik
Keria: Studia Latina et Graeca,
11/2020, Letnik:
22, Številka:
1
Journal Article
Recenzirano
Odprti dostop
Evherijevo drugo najslovitejše delo je pismo De laude eremi. Gre za hvalnico otoškemu samostanu Lérins v Ligurskem morju pri Cannesu, na katerem ima okoli leta 400 ustanovljena meniška skupnost ...skoraj neprekinjeno tradicijo vse do današnjega dne. Na ta meniški locus amoenus se Evherij v De laude ozira skozi prizmo alegorizirajoče hvalnice puščavi kot edinemu pravemu kraju za meniha, asketa in slehernika, ki se želi približati bogu.
Če želimo učencem in dijakom ponuditi celotno sliko rimske antike, nam na področju kulture in civilizacije v obstoječih učnih načrtih nekaj manjka. Bistveni elementi so nedvomno prisotni; toda če ...želimo doseči tudi globino, ki jo nudi klasična tradicija, moramo nejezikovne vsebine dopolniti in jih v roku treh oziroma štirih let ponuditi na smiseln, organiziran način. V članku ponujena dopolnitev učnih načrtov je namenjena temu, da bi se pouk kulturno-civilizacijskih vsebin po Sloveniji poenotil (tako kot so jezikovne vsebine že zdaj). Seveda pa moramo vedno imeti v mislih, da se pogovarjamo o eni sami stvari – klasični rimski antiki – ter tematskih sklopov ne na silo ločevati, temveč se jih truditi integrirati in povezovati v eno samo koherentno celoto, ki bo učitelju in učencu v veselje.
U radu razmatram pojam “loma” u likovnoj umjetnosti, koji zahvata prvu polovicu 20. stoljeća. Walter Benjamin tehnološka dostignuća u doba industrijalizacije smatra izazovom auratičnosti umjetničkog ...djela, te navodi film kao umjetnost koja je potpala pod utjecaje tehnologije. Nadalje, likovna umjetnost doživljava prekid s tradicijom kroz tematiku, tehniku i formu, a cijeni se idejnost. Avangardni pravci na svojevrsne načine propituju tradicionalni pristup likovnoj umjetnosti. Umjetnici napuštaju galerijski prostor i ne ograničavaju se na tradicionalne nosioce poput platna i daske, te približavaju svoj rad običnom čovjeku putem performansa, instalacija, intervencija u prirodi, te kreiraju uz pomoć ljudskog tijela. Osvrnut ću se na doživljaj moderne umjetnosti, ali i na položaj klasične umjetnosti u eri moderne. Naime, uočavam prisutnost problematike osobnog izraza u klasicističkom pristupu umjetničkom djelu, koji uključuje estetske principe Velike antičke teorije lijepog. Postavlja se pitanje kako ukomponirati subjektivnost, individualnost i psihološko djelovanje što podržava avangarda, s kvalitetama tehničke izvedbe koje se vežu za tradiciju likovne umjetnosti. Kroz primjere reprodukcije i filma razmotrit ću svoje stanovište o auri kao vezi između ljudskog bića i djela, koja ne poznaje ograničenja u materijalnoj stvarnosti.
U članku se obrađuju poslovice i neki frazemi s leksemom kiselj koji označava tradicionalnu rusku namirnicu sve popularniju u novije vrijeme. Kiselj se ponekad doživljava kao napitak, a ponekad kao ...jelo. Cilj ovog rada je predstaviti percepciju kiselja u ruskoj kulturi kroz prizmu paremiološke slike svijeta te ponuditi značenja poslovica i kontekst njihove upotrebe; zadatak je otežan zbog izraženog civilizacijskog sadržaja koje nose navedene paremije. U zaključku se pokazuje da je većina poslovica s leksemom kiselj nacionalnog i regionalnog porijekla te da je njegova konzumacija vezana uz obrede prijelaza i religijske blagdane. Priprema tradicionalnog kiselja i suvremene inačice se razlikuje u vrsti namirnica i načinu spravljanja što utječe na boju i strukturu finalnog proizvoda te ga određuje kao jelo ili piće.
The article deals with proverbs and some idioms with the lexeme kissel, which denotes a traditional Russian product that has become increasingly popular in recent years. Kissel is sometimes experienced as a beverage and sometimes as a dish. The aim of this paper is to present the perception of kissel in Russian culture through the prism of the paremiological picture of the world. We tried to give an interpretation of the use and context of proverbs – a difficult task due to the pronounced civilizational content of these proverbs. It is shown, in the conclusion, that most proverbs with lexeme kisselhave national and regional origin and that its consumption is related to the rites of passage and religious holidays. The preparation of traditional and modern variants of kissel differs in the type and the method of preparation, which affects the colour and structure of the final product which determines it either as a dish or as a beverage.
V príspevku se posvečamo vprašanju o aktualnosti avtorja, ki je bil med imeni »Svete trojice« ruskega realizma v zadnjem stoletju deležen najmanj pozornosti. Specifiko njegove različice realizma ...skušamo osvetliti v primerjavi z realizmoma Tolstoja in Dostojevskega ter ob tem odgovoriti na vprašanje, ob kakšnem razumevanju vloge umetniške literature je lahko tovrstna proza aktualna za sodobne bralce in raziskovalce književnosti.
Uvod: O reproduktivnem zdravju Rominj, žensk s svojstvenim načinom življenja v posebnih skupnostnih razmerah in z njim lastnimi navadami, je v Sloveniji malo znanega. Namen raziskave je bil ...prepoznati stališča Rominj do reproduktivnega zdravja in okoliščine dostopnosti ter obiska ustreznih zdravstvenih služb na primarni ravni.Metode: Uporabljena je bila opisna kvalitativna metoda. Vzorec je bil namenski. Od 61 povabljenih je sodelovalo 44 polnoletnih Rominj, in sicer od maja 2014 do februarja 2015. Podatki so bili zbrani s tehniko delno strukturiranega intervjuja in analizirani s kvalitativno analizo vsebine.Rezultati: Izdvojenih je bilo 18 kategorij, združenih v 7 tem: (1) skrb za zdravje, (2) stališča o reproduktivnem zdravju, (3) stališča o zdravstveni oskrbi v dispanzerju za ženske, (4) dejavniki, ki vplivajo na dostopnost do zdravstvenih služb, (5) odnosi v zdravstvenih obravnavah, (6) preventiva, (7) izobraževalni programi za romske ženske na področju reproduktivnega zdravja.Diskusija in zaključek: Rominje si želijo stikov z zdravstvenimi službami, enakovrednega pristopa pri obravnavi in predvsem zdravja. Zaznana je potreba po izobraževanju, strokovnih nasvetih, predavanjih in delavnicah s področja reproduktivnega zdravja. Razvojne priložnosti se nakazujejo s pomočjo ozaveščanja o možnostih dostopa do reproduktivnih storitev in obravnave, ki jih ponujajo zdravstvene službe, vključevanja Rominj v zdravstvenovzgojne programe ob upoštevanju njihove kulture in tradicije.
V okviru projekta Vzhodnoazijske zbirke v Sloveniji smo evidentirali dve kozuki, v resnici le ročaja nožev, ki so se uporabljali v kontekstu bojevniške kulture na Japonskem. Kozuka kot majhen nož je ...imela svoje mesto na skrbno izdelanem samurajskem meču med 16. in 19. stoletjem. Članek na kratko predstavlja zbirateljstvo na Japonskem in prve stike zahodnih zbirateljev z japonskimi starimi in eksotičnimi predmeti. Upodobitvi na zunanji strani kozuk, ki ju hrani Pomorski muzej v Piranu, prikazujeta boga Fukurokujuja v ljudskem verovanju in prizor »žrebec pod češnjevimi cvetovi«. Na osnovi ozadja nekdanjega lastnika Antona Dolenca (1871–1920), ki je kot član avstro-ogrske mornarice potoval v Vzhodno Azijo, lahko ugotovimo čas in kraj nakupa oz. pridobitve obeh kozuk. Kozuki je odkupil Pomorski muzej v Piranu leta 1964, medtem ko so nekateri drugi predmeti iz Dolenčeve zbirke končali v Slovenskem etnografskem muzeju v Ljubljani.
Riječka književnost na talijanskome jeziku, posebice na njenom narječju, fijumanskome dijalektu, dugo je vremena bila zapostavljana i tek se u posljednjim desetljećima ovo bogato područje riječke ...kulturne baštine podvrgnulo dubinskom sustavnom izučavanju. Neki su riječki znanstvenici i štovatelji riječke kulture kroz proučavanje i znanstvenu valorizaciju raznorodnih segmenata prisutnih u njenom multikulturalnom ozračju, utrli put fijumanologiji, odnosno fijumanistici, usmjerenoj ka revalorizacije bogate riječke kulturne baštine na talijanskome jeziku i njenom lokalnom izričaju, fijumanskome dijalektu. Namjera nam je nastaviti s analizom riječke književnosti na talijanskome jeziku, slijedeći misao riječkih znanstvenika koji su od osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća pa nadalje počeli provoditi intenzivniji istraživački rad na riječkoj multikulturalnosti. Ovim člankom o dijalektalnom segmentu talijanske riječke književnosti želimo doprinijeti proučavanju njenog korpusa u sklopu pogranične književnosti koja je iz povijesnih i drugih razloga predugo bila marginalizirana, te prinijeti pozornosti i sudu naših znanstvenika jedan vrijedan segment riječke književnosti, koja je možda i zbog jezične barijere nedovoljno istražena i vrednovana. Ujedno to smatramo svojim skromnim prinosom u kontekstu hrvatsko – talijanskih kulturno – književnih veza. Dijalektalni pjesnici okupljeni u tzv. „antejskoj konvenciji / tradiciji” mahom potpisuju svoje uratke neobičnim, šaljivim i autoironičnim umjetničkim imenima kao npr. Mario Schittar (Zuane de la Marsecia), Arturo Caffieri (de Rocambole), Gino Antony (Cavaliere di Garbo) i Oscarre Russi (Russeto). Najbitnija odrednica i zajednički nazivnik pjesnikovanja u sklopu konvencije je uporaba ironije, autoironije, humora, satire i persiflaže.
Rijeka’s literature in the Italian language, especially in its dialect, the Fiuman dialect, has been neglected for a long time, and it is only in recent decades that this rich area of Rijeka’s cultural heritage has undergone in-depth systematic study. Some Rijeka scholars and admirers of Rijeka’s culture, through the study and scientific valorisation of various segments present in its multicultural atmosphere, have paved the way for fiumanology and fiumanistics, aimed at revaluation of Rijeka’s rich cultural heritage in the local Italian dialect. We intend to continue with the analysis of Rijeka’s literature in the Italian language,following the thought of Rijeka scholars, who, since the eighties and nineties of the previous century, began to conduct more intensive research into Rijeka’s multiculturalism. With this article on the dialectal segment of Italian Rijeka literature, wewant to contribute to the study of its corpus within border literature that has been marginalized for too long for historical and other reasons, and to draw the attention of our scholars to a valuable segment of Rijeka’s literature. At the same time, we consider it our modest contribution in the context of Croatian - Italian cultural and literary ties. Dialect poets gathered around the so-called “Antaean convention / tradition” mostly sign their works with unusual, humorous, and self-ironic artistic names such as MarioSchittar (Zuane de la Marsecia), Arturo Caffieri (de Rocambole), Gino Antony (Cavaliere di Garbo) and Oscarre Russi (Russeto). The most important determinant and common denominator of poetry within the convention is the use of irony, self-irony, humour, satire, and persiflage.
PDF
