Razprava raziskuje možnosti za sodobno opredelitev komedije, njene posebne strukture in komičnosti. Izhaja iz teoretskih nastavkov v Aristotelovi Poetikiin Heglovi Estetiki, jih kritično pretresa, ...nato pa sistematizira s pomočjo modernih pojmov legalnost in legitimnost, iz katerih naj se pojasni bistvo komičnega konflikta. Tako dobljeni model komedijske strukture primerja s sestavo tragedije. Njegovo veljavnost preverja na reprezentativnih besedilih komične dramatike od Aristofana in Plavta do Gogolja, Cankarja in Ionesca.
Provider: - Institution: - Data provided by Europeana Collections- Tragedija je, kaže Aristotel, oponašanje ozbiljne i potpune radnje određene veličine i koju krasi otmjen i poseban govor, a izvode ...lica koja djeluju, a ne pripovijedaju. Posljedica je takve radnje pročišćivanje straha i sažaljenja koje ta radnja izaziva. Tragedija od svojih početaka, a time i od početaka teorije o književnosti, zauzima važno mjesto kao književno-kazališna tvorevina europskog kulturnog kruga, a dugo je smatrana i najuzvišenijim književnim oblikom. Njegovana kroz tisućljetnu dramsku tradiciju, tragedija se uspjela održati na pozornici zapadne civilizacije od Aristotela, doduše uz brojne promjene u svom obliku i teoriji.
Polovicom 20. stoljeća nastale su teze o nestanku tragedije, a postavili su ih Friedrich Dürrenmatt, Northrop Frye, George Steiner te potkraj 20. stoljeća, Hans Thies Lehmann. Prema Steineru dolazi do smrti tragedije; Dürrenmatt uočava novi impuls miješanja žanrova tragedije i komedije pri čemu nastaje tragikomedija koja, čini se, postaje tragedija današnjice. Prema Fryeu, koji definira moduse prema jačini lika u odnosu na publiku, mi živimo u ironijskom modusu gdje je junak slabiji od nas, za razliku od visokomimetskog modusa u kojem nalazimo tragične junake klasične tragedije, dok Lehmann piše o postdramskom kazalištu koje obuhvaća nove izvedbeno-umjetničke paradigme i ruši konvencije dramskog kazališta. Sve navedeno doprinosi zaključku o postojanju sustavnog razlaganja klasične tragedije i teorije o njoj tijekom 20. stoljeća. Analize egzemplarnih djela pokazuju kako kazalište od polovice 20. stoljeća pa sve do danas uprizoruje tragičko i kako izgledaju suvremene tragične teme (argumentum tragicum) i suvremeni tragički pojmovi poput katarze, pathosa, tragične pogreške i krivnje te postoje li oni uopće.
Oblik kroz koji se to događa od sredine 20. stoljeća postaje tragikomedija ili pak komedija s elementima parodije. Analizirane tragikomedije obuhvaćaju djela Friedricha Dürrenmatta, Harolda Pintera i Marijana Matkovića. Nadalje, analiza pokazuje da se antička i klasična tradicija često reinterpretiraju, pri čemu je u prvom planu identitet junaka. Dürrenmatt i Marijan Matković tako često koriste antičke i klasične elemente kao građu i stvaralački impuls te ih premiještaju u nove relativizirane okvire otkrivajući njihove nove nekonvencionalne slojeve. Nadalje, tendencije postmoderne književnosti pokazuju premiještanje fokusa s muškog na ženski lik. Stoga je zanimljivo promotriti što se dogodilo s arhetipskim tragičnim ženskim likovima u djelima Marijana Matkovića, Mire Gavrana, Paule Vogel, Heinera Müllera, Dee Loher i Ivane Sajko.- Tragedy is, acccording to Aristotle, the imitation of a complete and serious action of high importance expressed through enhanced and beautiful language, appearing in a dramatic form and containing incidents arousing pity and fear in order to accomplish catharsis. Since its beginnings and thus the beginnings of literary theory, tragedy has occupied a very important position as a literary and theatrical product of European culture and it has long been considered the highest literary achievement. It has maintained its position on the cultural scene of Western civilization for more than a thousand years. Since the Aristotelian era, it has gone through numerous changes when it comes to its form and theory.
In the mid 20th century, the theory of tragedy reached a point where some theorists argued that the tragedy had completely disappeared from contemporary theatre. Among those are Friedrich Dürrenmatt, Northrop Frye, George Steiner and, towards the end of the 20th century, Hans Thies Lehmann. According to Steiner, the tragedy is dead. Dürrenmatt claims that there is no place for tragedy in the contemporary theatre, only for (tragic) comedy. Frye identifies his modes according to the strength of the literary characters and according to him, ours is an age of the ironic mode, where the character is weaker than we are. Lehmann writes about a new type of theatre, the postdramatic theatre, which encompasses completely new artistic and performing paradigms outside the scope of dramatic theatre. All of the above results in the conclusion that there is a systematic disappearance of tragedy in the 20th century. The analyses will show how theatre starting from the middle of the 20th century and until today, stages the tragic and what contemporary tragic themes and notions associated with tragedy (catharsis, tragic flaw, guilt, pathos) look like and whether they even exist.
The analysis will also show that the (tragic) comedy with elements of parody appears to be a very common form. This is shown in the examples of works by Friedrich Dürrenmatt, Harold Pinter and Marijan Matković. Furthermore, it shows that the classic tragedy is often reinterpreted, with the identity of the hero put into focus. Dürrenmatt and Matković often use classical motifs as writing impulses, transfer them into new relative frames and discover their unconventional layers. Moreover, the tendencies of postmodern literature show a shift in focus from the male character onto the female character. It is thus interesting to observe what happened to archetypal tragic female characters in the works of Marijan Matković, Miro Gavran, Paula Vogel, Heiner Müller, Dea Loher and Ivana Sajko.- All metadata published by Europeana are available free of restriction under the Creative Commons CC0 1.0 Universal Public Domain Dedication. However, Europeana requests that you actively acknowledge and give attribution to all metadata sources including Europeana
Svaka riječ koju je napisao Filozof, kojim se sad već zaklinju i sveci i pape, preokrenula je sliku svijeta, napisao je Umberto Eco u svojem glasovitom romanu Ime ruže, u kojem se radnja vrti oko ...misterija vezanog za izgubljenu drugu knjigu Filozofove Poetike (ili grč. Περì ποιητικῆς). Činjenica da taj spis, kako već stoljećima navode komentatori, poznavatelji i istraživači Aristotelova filozofskog opusa, možda nikada i nije postojao, još je više pobudila interes za proučavanjem i odgonetavanjem njegova sadržaja. Jedni misle da je na temelju rekonstrukcije nekih dijelova postojećeg sadržaja Poetike, kao i na temelju tzv. Tractatus Coislinianus moguće dohvatiti kontekst nestalog spisa – knjige o komediji (Cooper, Janko), a drugi se ne usude upuštati u takav pothvat, smatrajući da ne postoje čvrsti dokazi za njezino postojanje (Golden). Onkraj tih, nekad dijakronijskih, a nekad sinkronijskih spoznajnih nagađanja glede Aristotelove Poetike, koja provociraju maštu i znanstveni eros, to Aristotelovo djelo, u formi u kojoj je dostupno nakon dvije i pol tisuće godina, među recima sadrži zagonetku o čovjeku kao biću kojemu je po prirodi (kao nijednom drugom biću) dana trostruka sposobnost: sposobnost fantazije, stvaranja i oponašanja. Poetika se ponajviše bavi ovom potonjom sposobnosti, jer ona, smatra autorica, obuhvaća prve dvije. U ovom izlaganju autorica ima intenciju, među ostalim, propitati, pojasniti i protumačiti antropološke i etičke aspekte Aristotelove Poetike.
Povijest (die Geschichte) je u Hölderlina shvaćena kao usud (das Schicksal) kroz koji se duh odašilje (schicken) iz svojega prvotnog sjedinjenja u svoju razdvojenost. Unutar jedinstvenog povijesnog ...usuda razlikuju se osobito grčki i hesperijski usud, koji su međusobno bitno povezani. Posebni se usud dosuđuje prema određenom zakonu usuda, s obzirom na svrhu povijesti, tj. udaljenost i blizinu određenog povijesnog razdoblja od iskona povijesti. Povijest je u svojim pojedinačnim likovima razvoj samog iskona. Prikazujući se u povijesti, iskon se skriva u svojoj beskonačnosti i neiscrpnosti, sve dok se u povijesnim prevratima ne očituju kao takav, nakon čega se opet oblikuje jedan novi povijesni svijet, novo posebno uzajamno djelovanje prirode i umijeća.
Jedinstvo iskona ne obnavlja se kao povratak u neposrednost prvoga stanja. Ono nije puko ponavljanje prvoga jedinstva, nego takvo stanje koje sjedinjuje jedinstvo i razdvajanje. Za razliku od povijesnog posredovanja, u kojem je moguće jedino prolazno tragičko pomirenje, tu se oba suprotna ne vraćaju k sebi tek u krajnjoj suprotstavljenosti, niti u odviše sjedinjenoj zamjeni, nego u takvom pomirenju u kojem se gubi svako prekomjerje i vlada istinska prisnost onog sjedinjenog.
Politika je bila i jest nezaobilazna tema kazališta u svako doba. Cilj upuštanja u kratku pustolovinu kroz povijest političkog kazališta jest da se ukaže kako ono ne pripada samo prošlosti, naprotiv: ...ono što je Eshila 472. prije Krista potaklo da napiše prvi sačuvani komad potaknulo je i Ivu Brešana da, u novijoj prošlosti, napiše svoj kazališni komad. Prema sudu mnogih kritičara jedan od najutjecajnijih hrvatskih dramskih tekstova u suvremenoj hrvatskoj književnosti predstavlja upravo dramski tekst Ive Brešana Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja. Drama o licemjerju, lopovluku i oportunistima zaodjevenim političkim frazama, bez obzira na vrijeme i političko uređenje u kojemu se prikazuje, zapravo je tekst o nama danas, jer svjedoči o tome kako se Bukare i dalje rađaju i uspješno vladaju.
Predmet ovoga rada jesu autentični zapisi i sjećanja, dopunjeni povijesnim činjenicama, o jednoj od najvećih tragedija novije hrvatske povijesti – Bleiburgu i Križnom putu 1945. Pisan sa stajališta ...preživjelog sudionika i povjesničara istodobno, rad nastoji pridonijeti objektivizaciji Bleiburga i znanstvenom rasvjetljavanju Križnoga puta.
Pisati o Bleiburgu i križnom putu 1945. godine za nas sudionike izuzetno je teško. To su i danas, 2013., stare, nezacijeljene rane, trenuci najdubljih kušnji, to je ispit savjesti za Hrvatsku.
Kako vrijeme odmiče to nam događaji iz 1945. godine izbljeđuju, pa su brojčani podaci izvedeni na temelju demografskih izračunavanja često nerealni. Bolje je na primjerima osvijetliti događaj kako bi objektiviziranje Bleiburga i Križnoga puta poprimilo znanstveni put.
Mnoštvo izbjeglica na Bleiburškom polju imalo je karakter obezglavljenosti, očekivalo se spasenje koje nije bilo na vidiku. Nažalost, teških događaja u našoj povijesti gdje se radilo o sudbini hrvatskog naroda bilo je i prije Bleiburga.
Kao preživjeli sudionik događaja vezanih uz Bleiburg i Križni put pokušat ću, na osnovi zabilježaka nakon 1990. godine, dati što objektivniju sliku događaja iz vlastitoga kuta gledanja.
Potresni autorski zapisi bilježe put izbjeglištva i povlačenja oružanih snaga NDH prema Austriji (Zagreb, Komin, Marija Bistrica, Krapina, Rogaška Slatina, Celje, Slovenj Gradec, Dravograd, Bleiburško polje), te zarobljeništva i Križnoga puta od Bleiburga do Osijeka /Zelenoga polja.
Povijest je u Hölderlina prije svega mišljena kao povijest iskona. Iskon bitka u Hölderlina jest o sebi vječno, sebe u sebi samom razlučujuće jedno, koje se nužno u vremenu razvija u slijedu svojih ...stanja ili doba. Povijest je ono doba iskona koje slijedi nakon pretpovijesnog, a prethodi budućem dobu koje ima doći s dovršenjem povijesti. No povijest je ujedno i povijest svijeta ukoliko je povijest prisutnosti i odsutnosti iskona u svijetu. U svom pretpovijesnom dobu iskon se pojavljuje kao prirodno jedinstvo ili jedinstvo prirode koja u sebi obuhvaća nerazvijeno umijeće. To se iskonsko jedinstvo zatim gubi u povijesnom razdvajanju umijeća i prirode, da bi se na koncu povijesti uspostavilo ponovno jedinstvo koje, međutim, nije istovjetno prvotnom jedinstvu onih suprotnih, već je jedinstvo njihova jedinstva i razdvajanja. U tom se savršenom sjedinjenju pomiruju vječnost i vrijeme, tj. ono o sebi vječno jedno ozbiljuje se kao iskonski svijet.
Povijesno udvajanje iskonskog jedinstva na prirodu i umijeće Hölderlin također promatra pod vidom suprotstavljenosti dvaju temeljnih suprotnih »životnih težnji« i njima pripadajućih suprotnih ugođaja (pathosa) – strastvenosti i trezvenosti. Hölderlin objašnjava kako se te suprotstavljene težnje života ili temeljni ugođaji povijesno očituju i na temelju toga međusobno uspoređuje grčku i hesperijsku umjetnost. Povijest obrazuje slijed razdoblja, koji je određen smjenom sklada i suprotstavljenosti temeljnih ugođaja.
Tijekom povijesti, iskonsko je sjedinjenje prirode i umijeća moguće samo na način tragedije. U onom tragičkom iskon više ne djeluje samo posredno u razvoju svojih odvojenih dijelova nego se objavljuje neposredno. Ali tragičko je sjedinjenje nesavršeno i privremeno. Povijest je tako određena nizom tragičkih sjedinjenja, iz kojih nužno proizlazi novi oblik razdvajanja. Kao što je tragedija u sredini između starog i novog perioda svijeta, tako je i povijest u cjelini tragička sredina između dvaju doba iskona u kojima je on sjedinjen.
U povijesnoj tragediji Damjan Juda Ante Benešića, objavljenoj 1905. u Zagrebu, najprije se promatraju prepoznatljivi utjecaji što su ih izvršile ličnosti iz hrvatskoga književnoga i kazališnoga ...života zahvaljujući čijoj je kontaktnosti i kreativnoj suradnji došlo do promatranoga dramskoga djela, potom se prelazi na utjecaj
idejama, građom i temom te na posljetku se s utjecaja djela i autorova umijeća prelazi na intertekstualne postupke i relacije.
Povijesna tragedija Damjan Juda uspostavlja dijakronijski intertekstualni odnos s tekstovima prošlih epoha i drukčijih poetika: sa srednjovjekovnim legendama i povijesnim kronikama te žanrom viteške pasije, sa starom dubrovačkom dramskom književnošću, s usmenom književnošću, s hrvatskom povijesnom tragedijom XIX. stoljeća preuzimajući njezin stilski model i uspostavljajući intertekstualne veze s klasičnom i romantičarskom dramom, odnosno romantično-klasicističkom tragedijom. S obzirom na sinkronijsku žanrovsku intertekstualnost Benešićevu smo povijesnu tragediju stavili u relaciju prema Vojnovićevom Ekvinociju i Dubrovačkoj
trilogiji. Utvrdili smo da tragedija Damjan Juda kao dramski tekst moderne potvrđuje ideologeme umjetnosti svojega vremena, usvojenost poetike umjetnih svjetova sa stiliziranom prošlošću radi konfrontacije sa suvremenošću i njezinim nesređenim
realitetom.
Teatar Piera Paola Pasolinija, pojavljuje se sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća kao reakcija na, prema Pasolinijevu mišljenju, nezadovoljavajuće stanje u talijanskom teatru opterećenom hipotekom ...prošlosti, ali i kao opća reakcija na društvena zbivanja.
Pasolini, kroz oblik klasične grčke tragedije, obilato koristi vjerske teme i simbole koji se smatraju konstruktivnim elementima njegovog teatarskog opusa, unatoč naoko tvrdih stavova i nihilističkog odnosa prema Crkvi. Pojedini kritičari pripisuju konstantne digresije o vjeri njegovom odgoju, dok drugi u vjerskim simbolima vide neku vrstu samostvorenih vjerskih načela. U ovom je radu obuhvaćen cijeli Pasolinijev teatarski opus s naglaskom na šest tragedija: Orgia, Pilade, Affabulazione, Porcile, Calderón i Bestia da stile, i osvrtom na potresnu povijesnu jednočinku I Turcs tal Friùl u kojoj se evocira ruralni ambijent kao inkubator tradicionalno religioznog stila života. Nameće se zaključak da su reference na vjerske teme, kao dio opsesivne potrebe da se izbriše podsvijest kroz asocijacije vezane uz religijske mitove, prisutne u cijelom Pasolinijevu opusu.
