Tragična lepota Sergej Valijev
Keria: Studia Latina et Graeca,
12/2021, Letnik:
23, Številka:
2
Journal Article
Recenzirano
Odprti dostop
V članku osvetljujem nekatere ključne vidike Dejanejrine tragične usode. Začnem s prikazom Sofoklove uporabe tragične ironije, ki izvira iz Dejanejrinega nepopolnega poznavanja smisla lastnih besed, ...in nadaljujem z opisom njenega prvega tragičnega spoznanja, ko se ob spoznanju resničnega vzroka Heraklovega napada Ojhalije zamajejo temelji njenega življenja. V pretresenosti se kljub pomislekom odloči za usodno dejanje. Toda tega dejanja ne moremo imeti zgolj za nepremišljenost, temveč ga moramo razumeti na ozadju brezizhodnosti njenega bivanjskega položaja. Njeno drugo tragično spoznanje, spoznanje o tem, da je v ljubezni zadala smrtno rano svojemu ljubljenemu, dokončno utrdi občutje brezupnosti, iz katerega Dejanejra vidi izhod le v smrti. A v njenih ganljivo upodobljenih trenutkih slovesa se lahko še enkrat zavemo tragične lepote te ženske, ki ji je njena neomajna ljubezen paradoksno vzela smisel življenja.
Grško gledališče izhaja iz rituala, ki je na prikrit način ohranjen v nekaterih herojskih tragedijah, uveljavi pa tudi institut katarze, ki nas vrne v območje prvotno ritualnega in s tem ...predtragičnega.
Publikacije u filozofijskoj praksi ponekad se referiraju na ulogu koju su filozofi imali kao liječnici duše i nastavno na to smatraju da bi praktički filozofi morali njegovati tu ulogu. Sto i pedeset ...godina nakon rođenja znanstvene psihologije, ta bi se tvrdnja trebala ponovno razmotriti i nađe li se manjkavom, moguća uloga filozofije među psihologijskim doktorima duše trebala bi se razjasniti. Stoga ovaj rad razmatra aktualnu korisnost filozofije za pojedince, diferencirajući četiri-pet glavnih puteva njene upotrebljivosti danas.
Pjesnik, esejist, kritik i prevoditelj Viktor Vida (1913. – 1960.) jedan je od najboljih i najuglednijih hrvatskih emigrantskih pjesnika. Stvaralac je nezavidne sudbine, tragičnoga osjećanja života i ...tegobnoga životnog puta. Njegovo je pjesništvo tematski raznoliko, višeslojno i kompleksno. Tematski je usmjereno na zavičaj, događaje iz Biblije, skrivenoga Boga, anđele, egzistencijalnu tjeskobu i smrt. U Vidinoj „domovinskoj“ i „emigrantskoj“ fazi do izražaja dolaze sljedeći motivi: nostalgično sjećanje na djetinjstvo i rodnu Boku, poistovjećenje lirskoga subjekta sa zavičajnim krajolikom kao kulturnom i ontološkom kategorijom; prognanička sudbina, životne teškoće, samoća, patnja, nemiri i strah lirskoga subjekta, neprilagođenost argentinskome krajoliku; osjećaj izopćenosti, iskorijenjenosti, disocijacija i melankolija lirskoga subjekta; traganje za identitetom koji je u tuđini izgubio svoju usidrenost; život i smrt, čežnja za nadilaženjem prolaznosti; religiozne misli, doživljaji i aluzije, biblijske asocijacije, trpljenje i kršćanska suosjećajnost, tiha povjerenja i sumnje, prigovor šutnji Neba; otajstveni i skriveni Bog, Bog kao jedini sugovornik potresena pojedinca, zahvaljivanje i skrušenost pred Bogom; transcendencija i eshatološke vizije. U Vidinoj su poeziji razvidni utjecaji impresionizma i hermetizma. Svojim je egzistencijalnim temama, širokim duhovnim obzorima, religijskim nadahnućima, kršćanskom eshatološkom motivikom i religiozno tihim povjerenjima Viktor Vida umnogome obogatio ne samo religioznu, nego i cjelokupnu hrvatsku liriku.
Tragedija je, kaže Aristotel, oponašanje ozbiljne i potpune radnje određene veličine i koju krasi otmjen i poseban govor, a izvode lica koja djeluju, a ne pripovijedaju. Posljedica je takve radnje ...pročišćivanje straha i sažaljenja koje ta radnja izaziva. Tragedija od svojih početaka, a time i od početaka teorije o književnosti, zauzima važno mjesto kao književno-kazališna tvorevina europskog kulturnog kruga, a dugo je smatrana i najuzvišenijim književnim oblikom. Njegovana kroz tisućljetnu dramsku tradiciju, tragedija se uspjela održati na pozornici zapadne civilizacije od Aristotela, doduše uz brojne promjene u svom obliku i teoriji.
Polovicom 20. stoljeća nastale su teze o nestanku tragedije, a postavili su ih Friedrich Dürrenmatt, Northrop Frye, George Steiner te potkraj 20. stoljeća, Hans Thies Lehmann. Prema Steineru dolazi do smrti tragedije; Dürrenmatt uočava novi impuls miješanja žanrova tragedije i komedije pri čemu nastaje tragikomedija koja, čini se, postaje tragedija današnjice. Prema Fryeu, koji definira moduse prema jačini lika u odnosu na publiku, mi živimo u ironijskom modusu gdje je junak slabiji od nas, za razliku od visokomimetskog modusa u kojem nalazimo tragične junake klasične tragedije, dok Lehmann piše o postdramskom kazalištu koje obuhvaća nove izvedbeno-umjetničke paradigme i ruši konvencije dramskog kazališta. Sve navedeno doprinosi zaključku o postojanju sustavnog razlaganja klasične tragedije i teorije o njoj tijekom 20. stoljeća. Analize egzemplarnih djela pokazuju kako kazalište od polovice 20. stoljeća pa sve do danas uprizoruje tragičko i kako izgledaju suvremene tragične teme (argumentum tragicum) i suvremeni tragički pojmovi poput katarze, pathosa, tragične pogreške i krivnje te postoje li oni uopće.
Oblik kroz koji se to događa od sredine 20. stoljeća postaje tragikomedija ili pak komedija s elementima parodije. Analizirane tragikomedije obuhvaćaju djela Friedricha Dürrenmatta, Harolda Pintera i Marijana Matkovića. Nadalje, analiza pokazuje da se antička i klasična tradicija često reinterpretiraju, pri čemu je u prvom planu identitet junaka. Dürrenmatt i Marijan Matković tako često koriste antičke i klasične elemente kao građu i stvaralački impuls te ih premiještaju u nove relativizirane okvire otkrivajući njihove nove nekonvencionalne slojeve. Nadalje, tendencije postmoderne književnosti pokazuju premiještanje fokusa s muškog na ženski lik. Stoga je zanimljivo promotriti što se dogodilo s arhetipskim tragičnim ženskim likovima u djelima Marijana Matkovića, Mire Gavrana, Paule Vogel, Heinera Müllera, Dee Loher i Ivane Sajko.
Tragedy is, acccording to Aristotle, the imitation of a complete and serious action of high importance expressed through enhanced and beautiful language, appearing in a dramatic form and containing incidents arousing pity and fear in order to accomplish catharsis. Since its beginnings and thus the beginnings of literary theory, tragedy has occupied a very important position as a literary and theatrical product of European culture and it has long been considered the highest literary achievement. It has maintained its position on the cultural scene of Western civilization for more than a thousand years. Since the Aristotelian era, it has gone through numerous changes when it comes to its form and theory.
In the mid 20th century, the theory of tragedy reached a point where some theorists argued that the tragedy had completely disappeared from contemporary theatre. Among those are Friedrich Dürrenmatt, Northrop Frye, George Steiner and, towards the end of the 20th century, Hans Thies Lehmann. According to Steiner, the tragedy is dead. Dürrenmatt claims that there is no place for tragedy in the contemporary theatre, only for (tragic) comedy. Frye identifies his modes according to the strength of the literary characters and according to him, ours is an age of the ironic mode, where the character is weaker than we are. Lehmann writes about a new type of theatre, the postdramatic theatre, which encompasses completely new artistic and performing paradigms outside the scope of dramatic theatre. All of the above results in the conclusion that there is a systematic disappearance of tragedy in the 20th century. The analyses will show how theatre starting from the middle of the 20th century and until today, stages the tragic and what contemporary tragic themes and notions associated with tragedy (catharsis, tragic flaw, guilt, pathos) look like and whether they even exist.
The analysis will also show that the (tragic) comedy with elements of parody appears to be a very common form. This is shown in the examples of works by Friedrich Dürrenmatt, Harold Pinter and Marijan Matković. Furthermore, it shows that the classic tragedy is often reinterpreted, with the identity of the hero put into focus. Dürrenmatt and Matković often use classical motifs as writing impulses, transfer them into new relative frames and discover their unconventional layers. Moreover, the tendencies of postmodern literature show a shift in focus from the male character onto the female character. It is thus interesting to observe what happened to archetypal tragic female characters in the works of Marijan Matković, Miro Gavran, Paula Vogel, Heiner Müller, Dea Loher and Ivana Sajko.
Předkládaný text pojednává o vztahu zla a tragična v rámci filosofické koncepce Karla Jasperse, a to zejména v kontextu jeho knihy Von der Wahrheit (1947). První část práce se zaměřuje na Jaspersovo ...pojetí zla, jež je výrazně odlišné od Kantova etického zla. Na rozdíl od Kanta Jaspers spojuje zlo s nepravdou a vidí jeho původ v nejednotě všech způsobů objímajícího bytí. V kapitole „Über das Tragische“, v níž Jaspers pojednává o tragičnu, lze rozpoznat dvojí zlo – vůli ke zlu a skryté zlo. Druhá část studie podrobněji analyzuje Jaspersovu tezi, že „všechno zlé není tragické“. Smrt a utrpení jsou nedílnou součástí života, přičemž tragédie je zakotvena v transcendenci. Tragický hrdina i za cenu svého vlastního života bojuje za pravdu a ztělesňuje nové ideje svým jednáním. Podle Jasperse křesťanské náboženství znemožňuje opravdové tragično, neboť spása vylučuje možnost tragické smrti jako absolutně a radikálně tragické. Stať představuje Jaspersovo specifické chápání konceptu tragična jakožto základní reality světa, jež ukazuje pomíjivost lidského života a také univerzálního řádu.
Dieser Text konzentriert sich auf das Verhältnis von Bösem und Tragischem im Kontext von Karl Jaspers’ Buch Von der Wahrheit (1947). Im ersten Teil beschreibt dieser Aufsatz eine andere Art, Kants ethisches Übel zu verstehen. Im Gegensatz dazu assoziiert Jaspers das Böse mit Lüge und sieht seinen Ursprung in der Inkonsistenz aller Umarmungsweisen. Im Kapitel „Über das Tragische“ lassen sich zwei Konzepte des Bösen – der Wille zum Bösen und das verborgene Böse – unterscheiden. Sie sind für beide Übel verantwortlich, obwohl sie nicht die Ursache sind. Aber das Böse ist nicht tragisch. Der zweite Teil des Artikels befasst sich eingehender mit Jaspers Argumentation, dass „Alles Böse ist nicht tragisch“ sei, um zu beweisen, dass Tod und Leiden ein wesentlicher Bestandteil des Lebens sind. Das Tragische ist in der Transzendenz verankert. Ein tragischer Held kämpft auch auf Kosten seines eigenen Lebens, für die Wahrheit und verkörpert mit seiner Haltung neue Ideen. Der Artikel zeigt auch Jaspers Argument, dass Religion dem Tragischen zuwiderläuft, weil die Rettung, wie sie in den Religionen dargestellt wird, den tragischen Tod unmöglich macht, als absolut und radikal tragisch. Der ganze Text zeigt also Jaspers‘ spezifisches Konzept des Tragischen als Grundwirklichkeit des Lebens, das die Vergänglichkeit des menschlichen Lebens und der universellen Ordnung zeigt.
This text concentrates on the relationship of evil and tragedy in context of the book Von der Wahrheit (1947; On the Truth) by Karl Jaspers. In its first part, the essay describes a distinct way of understanding Kant’s ethical evil. In contrast, Jaspers associates evil with untruth and sees its origin in the divergence of all ways of embracing. In the “Über das Tragische” chapter, two concepts of evil may be observed – the will to evil and the hidden evil. Individuals are responsible for both of these evils, although they are not the cause. Nevertheless, evil is not tragedy. The second part of the essay presents a closer look at an argument of Jaspers that “all that is evil is not tragic” to prove that death and suffering are an integral part of the life. Tragedy is anchored in a transcendence. A tragic hero, even at the cost of his own life, fights for the truth and embodies new ideas by his demeanour. The essay further shows Jaspers’ argument that religion is antagonistic to tragedy, because salvation, as portrayed in the religions, precludes the possibility of the tragic death, as being absolutely and radically tragic. The essay demonstrates Jaspers’ specific conceptual grasp of the tragedy as the basic reality of life, which shows the transience of human life and universal order.