Sindromi feto-fetalne transfuzije (engl. Twin to Twin Transfusin Syndrom, TTTS) i fetalne anemije i policitemije (engl. Twin Anemia and Polycytemia Syndrom, TAPS) su komplikacije koje su ...karakteristične za monokorionski blizanačku trudnoću i njihovu zajedničku cirkulaciju. Kroz anastomoze krvnih žila posteljice dolazi do stalne izmjene krvi između blizanaca što rezultira teškom patologijom. Feto-fetalni transfuzijski sindrom se javlja u 10-15% monokorionskih trudnoća ili u približno 0,07% svih trudnoća, a sindrom fetalne anemije i policitemije se javlja u 3-5% monokorionskih trudnoća. Fetalni transfuzijski sindrom je karakteriziran pojavom polihidramnija u blizanca primatelja i oligohidramnija u blizanca davatelja, dok je kod bolesti fetalne anemije policitemije velika neusklađenost u razinama hemoglobina između blizanaca. Fetoskopska laserska fotokoagulacija krvnožilnih anastomoza je najuspješnija metoda liječenja feto-fetalne transfuzijske bolesti i sindroma fetalne anemije i policitemije.
U onkoloških bolesnika transfuzijsko je liječenje često indicirano. U središtu je pažnje medicinske sestre/tehničara bolesnik i u kliničkoj praksi često krvni pripravak. Transfuzijsko liječenje ...složeni je postupak koji sadržava manji i/ili veći broj složenih postupaka. Potrebno je naglasiti da krvnim pripravcima može rukovati medicinska sestra/tehničar koja je usvojila odgovarajuća znanja, tj. ima završeni odgovarajući stupanj edukacije. Probleme u liječenju nije moguće unaprijed riješiti, te se u rješavanju istih javlja potreba provođenja trajne edukacije zbog poboljšanja krajnjih ishoda liječenja. U primjeni postupaka liječenja transfuzijske medicine nije dopuštena pogreška koju uzrokuje ljudski čimbenik. Indikacije za transfuziju krvi jesu: održavanje cirkulirajućeg volumena krvi, korekcija poremecaja hemostaze, povećanje prijenosa kisika, imunološki poremećaji. Nastanak anemije u onkološkog bolesnika najčesće je multifaktorijalno uzrokovana. Kod uporabe agresivnih protokola liječenja u onkoloških bolesnika, rizik od nastanka anemije značajno raste, te uzrokuje brojne smetnje koje uzrokuju patološko funkcioniranje organskih sustava i bolesnika u cjelini s posljedicom smanjenja stupnja kvalitete života i preživljavanja bolesnika. Prije provedbe transfuzijskog liječenja, osim iznimno u vitalnim situacijama, liječnik ima obvezu informirati bolesnika o mogućim negativnim posljedicama transfuzijskog liječenja, te prednostima i mogućim rizicima, te zatražiti bolesnikov pismeni pristanak za provođenje indicirane terapije. Bolesniku se mora ponuditi i alternativna metoda liječenja, primjerice upotreba autologne krvi. Medicinska sestra/tehničar obavlja predpripremne postupke, ali i neposrednu pripremu bolesnika za primjenu transfuzije. Odgovarajuća uporaba metoda liječenja omogućava prepoznavanje nastanka ranih i kasnih komplikacija liječenja uporabom transfuzije, te postavlja jasne smjernice za pravodobno i pravilno postupanje u slučaju pojave komplikacija. Pojava komplikacije uzrokuje bitno pogoršanje zdravstvenog stanja bolesnika, produljuje tijek liječenja te negativno utječe na krajnje ishode liječenja. Ljudski faktor kao i smanjenje stupnja izvršavanja svakodnevnih stručnih postupaka potrebno je svesti na minimum, i to posebice zbog povećanja sigurnosti bolesnika i poboljšanja krajnjih ishoda liječenja onkoloških bolesnika.
PODRIJETLO TRANSFUZIJE KRVI Marinozzi, Silvia; Messineo, Daniela; Sanese, Giuseppe
Acta medico-historica Adriatica,
07/2022, Letnik:
20, Številka:
1
Paper
Odprti dostop
Ovaj članak bavi se književnom raspravom o prvim eksperimentima vezanim uz transfuziju krvi na ljudima između 1667. i 1668. u Europi, s posebnim osvrtom na manje poznata eksperimentalna istraživanja ...provedena u Italiji. Autori ispituju detalje eksperimentalnog razvoja, fokusirajući se na tehnike i instrumente kojima se koriste liječnici uključeni u ovaj novi kirurški pristup, s posebnim osvrtom na talijansku raspravu i eksperimente. U članku se sugerira da se transfuzija smatra dijelom onoga što bismo mogli nazvati “hitnom operacijom”. U tom su okviru talijanski pioniri transfuzije imali važnu ulogu u poboljšanju i prenošenju discipline koja je još uvijek bila u nastajanju diljem Europe. Štoviše, članak ističe doprinos “chirurgiainfusoria” kao inovativnoga terapijskog sustava za trenutačan i brzi oporavak. Iz te perspektive, transfuzija krvi kirurška je praksa za reanimaciju i oživljavanje. Cilj je ovog rada bio analizirati važnost strane literature i engleskih i francuskih rasprava koje je Davia predstavio u Italiji, čime su oni postali poznati. Unatoč stranoj zabrani u Italiji, eksperimenti s transfuzijama sa životinje na čovjeka nastavljeni su i nakon 1648. Papinska bula koja je ekskomunicirala znanstvenike zbog provođenja takva istraživanja nikada nije pronađena.
