Cilj je ovoga rada kroz analizu problemskih pitanja odabranih presuda Suda Europske unije iznijeti tematiku zaštite osobnih podataka uz prikaz relevantnih odredbi mjerodavnog prava. Nadalje, ...isticanje i naglašavanje važnosti ovog područja uz prikaz prakse Suda Europske unije koji se sada više nego ikada susreće s problemima koje zaštita osobnih podataka nosi. Velik broj građana nije ni svjestan neovlaštenog zadiranja u njihovu privatnost, točnije obrade njihovih osobnih podataka bez davanja suglasnosti. U radu će biti prikazane tri novije presude Suda Europske unije koje se i tiču obrade podataka pojedinaca bez njihova znanja, odnosno bez davanja suglasnosti. U presudi C-40/17 i presudi C-210/16 bit će prikazan slučaj obrade pojedinaca samom činjenicom posjećivanja mrežnih stranica, odnosno stranica obožavatelja na Facebooku i sve to bez davanja privole. Stoga će se iznijeti definiranje privole kao valjanog pravnog temelja kroz obradu presude C-673/17. Za privolu je važno da bude dana aktivnim djelovanjem jer Uredba 2016/679 jasno propisuje kako svaka suglasnost mora biti dana jasno, izričito i nedvosmisleno. Osim toga, bit će govora i o primjeru zajedničkog nadzora, odnosno kada dva ili više subjekta sudjeluju u obradi osobnih podataka. Pitanje zajedničkog nadzora novije je pitanje u sudskoj praksi pa svakom novom odlukom Sud Europske unije produbljuje i proširuje tumačenje tog pitanja. Tako Europska unija ne samo svojim zakonodavnim okvirima, već i judikaturom Suda Europske unije pokušava uspostaviti visoke standarde zaštite osobnih podataka na razini država članica te uspostavom određenih procesnopravnih mehanizama koji će činiti primjereni model zaštite pojedinaca te će se ovim radom staviti naglasak na isto.
Za sporove u građanskim i trgovačkim predmetima s prekograničnim elementom nadležnost sudova propisana
je Uredbom 1215/2012. Autonomija stranaka, koja ima važnu ulogu u međunarodnom privatnom
pravu, ...u parničnim postupcima s prekograničnim elementom svoj izraz je pronašla u mogućnosti sporazumnog
izbora suda nadležnog za sporove koji proizlaze iz određenog pravnog odnosa. Iako je autonomija
stranaka izražena odredbama Uredbe 1215/2012 koje se odnose na slobodu izbora nadležnog suda
države članice, sloboda stranaka u izboru suda nije potpuna. Ograničena je u vidu isključive nadležnosti i
zaštite slabije stranke prema odredbama Uredbe 1215/2012. Volja stranaka može biti izražena u propisanim
oblicima, između ostalog i u obliku javnobilježničke isprave. Uloga javnih bilježnika u primjeni Uredbe
1215/2012 osobito je značajna kada sudjeluju u sastavljanju pravnih poslova s prekograničnim elementom
u obliku javnobilježničke isprave s ovršnom klauzulom budući da je propisana mogućnost izdavanja
Potvrde o ovršnosti na temelju koje se može provesti ovrha u drugoj državi članici pod pretpostavkom da
je javnobilježnička isprava s prekograničnim elementom postala ovršna u državi podrijetla.
Tema je ovog rada nadležnost za odlučivanje o nasljeđivanju u pravu Europske unije s
osvrtom na praksu sudova Republike Hrvatske. S obzirom na samu narav Europske unije kao
zajednice sui generis, ...radi njezinog funkcioniranja te olakšavanja kretanja unutar iste, važno
je uspostaviti sustav pravnih pravila koja idu u tom smjeru. Danas su tako nerijetke situacije
da osobe imaju državljanstvo, domicil ili boravište u različitim državama članicama, a
samim time i imovinu – bilo pokretnu ili nepokretnu. Stoga se postavlja pitanje koji sud,
odnosno koje tijelo će biti nadležno odlučivati o takvoj imovini kada je riječ o nasljeđivanju
iste. Za potrebe razmatranja ove problematike, u ovom radu ćemo najprije iznijeti najvažnije
odrednice pojma ostavine kao središnjeg u ostavinskom postupku te same (međunarodne)
nadležnosti. Naglasak je i na hijerarhiji pravnih vrela važnoj za primjenu propisa Europske
unije.
U drugom dijelu razradit ćemo odredbe Uredbe o nasljeđivanju u pogledu nadležnosti
te pokretanja i vođenja postupka, koja je ujedno i središte ovog rada. Spomenut ćemo i
Provedbenu uredbu Europske komisije. U trećem dijelu rada analizirat ćemo praksu sudova
Republike Hrvatske u pogledu primjene Uredbe o nasljeđivanju na postupke o nasljeđivanju,
odnosno glede utvrđivanja (ne)nadležnosti.
Zaštita radnika u prekograničnim postupcima Drventić, Martina
Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci,
01/2021, Letnik:
42, Številka:
1
Journal Article, Web Resource
Odprti dostop
Potreba za materijalnim pravilima radnog prava, koja štite radnika u odnosu na superiornoga poslodavca, široko je prepoznata te je dio legislative još od nastanka radnog prava kao posebnoga područja ...privatnog prava. Percepcija po kojoj i pravila međunarodnog privatnog prava mogu služiti kao regulatorno sredstvo za postizanje određenih politika, uključujući i socijalnu, prihvaćena je tek naknadno. Danas na razini međunarodnog, europskog te nacionalnih prava postoje pravila koja uređuju sukob zakona i pri tome jačaju položaj radnika kao slabije strane u postupku. Kako bi se olakšao pristup radnika pravdi, na EU razini, Uredba Bruxelles I bis previđa kriterije nadležnosti u korist radnika. Direktiva o upućivanju radnika radnicima na raspolaganje daje i dodatnu mogućnost pokretanja postupka pred sudom države u koju su upućeni. Rad će prikazati način na koji je praksa Suda EU-a utjecala na potrebu izdvajanja posebnih pravila nadležnosti za pojedinačne ugovore o radu. U radu će se, kroz praksu Suda EU-a, obraditi kriteriji nadležnosti za pojedinačne ugovora o radu. Dodatno će se obraditi pravilo nadležnosti za slučajeve upućivanja radnika. Cilj je rada utvrditi jesu li dosadašnje legislativne promjene na razini EU-a u interesu radnika te istražiti postoje li pravne situacije u kojima prava radnika i dalje ostaju nezaštićena u prekograničnim postupcima.
The need for substantial rules of labour law that serve to protect the employees against the superior employers is widely recognised and has been governed since the emergence of the labour law as a specific area of private law. The idea that the rules of private international law can also serve as a governing tool for achieving certain policies, including the social policies, was accepted subsequently. Today there are international, European and national rules that govern the conflict of law rules and at the same time they strength the position of employers as weaker parties in the proceedings. At the EU level, in order to facilitate the employee’s access to justice, the Brussels I bis Regulation provides for the criteria of jurisdiction in favour of employees. In case of posted workers, the Posted Workers directive provides the additional possibility to initiate the proceedings before the court of the state to which the employee is posted. The aim of this paper is to determine whether the current legislative changes at the EU level are in the interest of workers and to check whether there are legal situations in which workers’ rights remain unprotected in cross-border proceedings.
Članak se bavi pitanjima rizika i prilika za kulturnu raznolikost koji proizlaze iz alata za personalizaciju platformi, a temelji se na pravnoj analizi glavnih odredbi Opće uredbe o zaštiti podataka ...Europske unije (engl. GDPR) o profiliranju potrošača i automatiziranim odlukama, kao i na analizi politika zaštite podataka odabranih streaming platformi. U članku se ispituje kako potonji mogu u praksi utjecati na zaštitu osobnih podataka potrošača u svrhu preporučivanja personaliziranih audiovizualnihi glazbenih sadržaja na internetu te kako se takve odredbe odnose na otkrivanje raznolike kulturne ponude na internetu i, na europskoj razini, na obvezu platformi da istaknu europska djela u svojim katalozima. Zaključuje se da još mnogo toga mora biti učinjeno kako bi se poboljšala transparentnost algoritama koji se koriste u svrhu personalizacije te kako bi se korisnicima omogućila veća kontrola njihovih podataka, kako to zahtijeva GDPR.
Većina dostupnih podataka upućuje na to da je neprijavljeni rad uglavnom prisutan u području građevinarstva, obnove i popravaka, čišćenja, čuvanja djece i brige za starije i nemoćne. Mnogi od tih ...sektora prevladavaju u platformskoj ekonomiji i odnose se na usluge koje platformski radnici pružaju lokalno ili na mjestu korisnika usluge.
Cilj je ovog rada istražiti specifična pitanja koja se javljaju u vezi s prekograničnim platformskim radom glede neprijavljenog rada shvaćenog kao prihod koji je u cijelosti ili djelomično prijavljen u jednoj zemlji s ciljem, odnosno s rezultatom, izbjegavanja primjene pravila druge zemlje.
Složenost pravila EU-a koja se primjenjuju na prekogranične situacije i nedostatak učinkovite razmjene informacija među zemljama članicama povećava rizike s obzirom na ovaj oblik neprijavljenog rada platformskih radnika i iz perspektive socijalnog prava i radnog prava. Glede socijalnog prava, glavni je izazov identificirati mjerodavno pravo socijalne sigurnosti i pravna pravila koja se primjenjuju u slučaju prekograničnog platformskog rada. Premda Uredba (EC) 883/2004 sadržava jasne odredbe o rješavanju sukoba prava, njihova je praktična primjena ponekad vrlo problematična. To objašnjava i rizike neprijavljenog rada: sudionici mogu biti skloni, iako mogu to i nenamjerno činiti, izbjegavanju primjene prava države u kojoj bi prihodi trebali biti prijavljeni. Problemi mogu posebno nastati, iako ne i samo tada, u situaciji kada je platformski radnik zaposlen ili pak obavlja posao u okviru samostalne djelatnosti (samozapošljavanja) istodobno u dvije zemlje članice. S obzirom na radno pravo, rizik neprijavljenog rada posebno se javlja u slučajevima moguće reklasifikacije prekograničnog platformskog rada u radni odnos koji osoba inače obavlja kao samozaposlena. Ako bi ugovor o uslugama retroaktivno bio ocijenjen od strane domaćeg suda kao odnos zasnovan na ugovoru o radu na koji treba primijeniti domaće pravo, platformski radnik koji je registriran kao samozaposlena osoba mogao bi se naći u situaciji neprijavljenog rada.
U radu se raspravlja i o pitanju jesu li odredbe kojima se određuje mjerodavno pravo socijalne sigurnosti prema Uredbi (EC) 883/2004 u skladu s pravilima o slobodnom kretanju usluga. Naime, čl. 56. UFEU-a zahtijeva ukidanje svih zapreka slobodnom pružanju usluga te se s obzirom na to upozorava na dva moguća problema. Prvo, države mogu donijeti stroge mjere u borbi protiv neprijavljenog rada, primjerice propisati određene kazne, te je stoga potrebno procijeniti njihovu usklađenost s pravilima o slobodi kretanja usluga. Drugo, pogreške glede određenja mjerodavnog pravnog sustava socijalne sigurnosti mogu dovesti do neprijavljenog rada te posljedično do financijskih i drugih kazni iako platformski radnik možda nije bio odgovoran za te pogreške. Posljednje je analizirano pitanje jesu li pravna pravila EU-a prema kojima može doći do čestih promjena u pripadnosti određenom sustavu socijalne sigurnosti samozaposlenih osoba koje obavljaju platformski rad previše kompleksna, čime potencijalno potiču neprijavljeni rad.
U radu se analiziraju koncepti izravne primjene i izravnog učinka koji su se razvili u praktičnoj primjeni uredaba i direktiva kao obvezujućih akata sekundarnoga europskog zakonodavstva. Autorica ...dokazuje da se direktivama u određenim slučajevima priznaje izravni učinak, a uredbama odriče; da je kod direktiva izravna primjena u pravilu posljedica izravnog učinka, a kod uredaba izravni učinak posljedica izravne primjene; da su u nekim slučajevima i u vezi s nekim vrstama akata ti koncepti katkad uzajamno uvjetovani, a katkad ne, tvrdeći da su te iznimke od pravila posljedica zahtjeva za učinkovitošću europskog prava na nacionalnoj razini te primjene prava po metodi case by
case. Autorica, međutim, smatra da ti zahtjevi i metode ne dovode u pitanje originalna temeljna pravna pravila, da oni označavaju odstupanje, ali ne i ukidanje temeljnih pisanih pravila te su potrebni radi razvoja europskog prava i postizanja njegovih ciljeva koji bi mogli doći u pitanje ako bi se primjenjivao strogi formalizam.
The paper analyses the concepts of direct applicability and direct effect, which were created and developed as the result of the practical usage of regulations and directives which are binding acts of secondary legislation. The author proves that in certain cases direct effect is acknowledged to directives, but denied to regulations; that in the case of directives, direct application is often the result of direct effect, and in the case of regulations, direct effect is in most cases the result
of direct application; and that those concepts are sometimes and with respect to certain legal documents mutually conditioned, and sometimes not. Through the case by case method, the author goes on to claim that these are exceptions from the general rule and a consequence of the request for effectiveness of European law at the national level, as well as of the implementation of law. Nevertheless, those requirements and methods do not jeopardise the original basic legal rules, and although they derogate, they do not abolish the written basic legal rules.
The requirements are necessary due to the development of European law and the accomplishment of its goals, and could be put at risk by the application of strict formalism. The European Court of Justice, as one of the creators of European law, strives not to abolish, but rather to call into question all interpretative rules that would represent or lead to formal legal thinking, and the application of rules that would in essence represent a kind of ontological consistency and reflect a grammatical obedience of the rules. However, it does not take into account the legal consequences. The concepts of direct effect and direct applicability should be regarded in such a spirit because their definitions are also in the process of parallel development with the development of European law as a whole, and taking into account that they are and should be the mechanisms of effective functioning of European law, rather than a restrictive factor in the way of the law achieving its goal.
The criteria of the Council Regulation (EC) No 2201/2003 of 27 November 2003 concerning jurisdiction and the recognition and enforcement of judgments in matrimonial matters and the matters of ...parental responsibility, repealing Regulation (EC) No 1347/2000 (hereinafter: Regulation) concerning the jurisdiction in the matters of parental responsibility differ from the criteria adopted in domestic law. First, this applies to situations in which the ancillary matters relating to parental responsibility are connected with the divorce proceedings. The specificities of these proceedings of domestic law are also peaceful resolution mechanisms. The peaceful resolution mechanisms should precede the seising of a court, which opens the question of the definition of “seising of a court” in the system of the jurisdiction established by the Regulation. The aim of this paper is to analyse the rules of the (international) jurisdiction for the ancillary proceedings on parental responsibility. The practical issues that arise from the implementation of the Regulation are also discussed. At the time of writing, the Proposal for a recast of the Regulation was published, in which certain interventions in the system of jurisdiction in the matters of parental responsibility are made. The procedural consequences of the revised rules on jurisdiction in the matters of parental responsibility are also analysed in this paper.
Nasljeđivanje bi trebalo biti uređeno predvidljivim pravom koje je s njime blisko povezano. Radi izbjegavanja fragmentacije nasljeđivanja i pravne sigurnosti, to bi pravo trebalo uređivati cjelokupno ...nasljeđivanje, odnosno, cijelu ostavinu, bez obzira na to je li ta imovina pokretna ili nepokretna i je li smještena u nekoj državi članici Europske unije ili u državi koja nije njezina članica, odnosno trećoj državi. Uredba (EU) br. 650/2012 o nasljeđivanju u većini slučajeva slijedi navedenu ideju načela jedinstva nasljeđivanja, međutim, od nje odstupa prije svega kada su u postupak nasljeđivanja uključene treće države. Naime, u slučajevima povezanim s trećim državama, uspostavljanje podudarnosti između nadležnosti i mjerodavnog prava pokazalo se nemogućim, budući da raspodjela nadležnosti među sudovima država članica sukladno toj Uredbi ne uzima u obzir mogućnost da u takvim slučajevima imaju potpunu nadležnost sudovi trećih država s kojim nasljeđivanje ostvaruje značajnu povezanost. U tim slučajevima stoga može doći do fragmentacije nasljeđivanja podjelom nadležnosti na sudove države članice i sudove trećih država, a što sa sobom nosi opasnost paralelnih postupaka s moguće različitim ishodima. Cilj rada je analizirati u kojim sve slučajevima na temelju Uredbe o nasljeđivanju dolazi do fragmentacije nasljeđivanja i jesu li takva odstupanja opravdana te predložiti moguća rješenja. Zaključno se stoga predlažu izmjene koje bi omogućile strankama da se sporazume da su sudovi trećih država odabranog prava i nadležni za rješavanje pitanja nasljeđivanja, pod uvjetom da su ti sudovi tada nadležni za odlučivanje o nasljeđivanju u cjelini. Osim toga, uvođenje u Uredbu o nasljeđivanju posebnih pravila o priznavanju i izvršenju odluka o nasljeđivanju donesenih od sudova trećih država osiguralo bi veću razinu ujednačenosti u tretiranju trećih država u odnosu na države članice Europske unije i time osiguralo i veći stupanj uvažavanja jedinstvenog pristupa nasljeđivanju kao jednog od njegovih temeljnih načela.
PDF
