U radu se ukratko, na temelju nekoliko tipičnih iskaza glagoljaških pisara, kompilatora i prevoditelja, sažimlju neki pogledi na glagoljsku tekstnu zajednicu. Kroz odabrane se citate otkriva povezanost raznorodnoga sadržaja rukopisa (a neki od njih slagani su po idealu "što općenitijega" materijala, kao da se stremilo kakovu srednjovjekovnom enciklopedizmu, čemu je najbliže Petrisov zbornik iz 1468. godine) s konkretnim okruženjem, odnosno publikom za koju su tekstovi pisani, te s polifunkcionalnošću velikoga broja prepisanih, prevedenih ili kompiliranih sastava. To je postupak kroz koji je ostvaren specifičan fenomen "migracije", pokretljivosti i prilagođavanja raznih predložaka i izvora, čime su glagoljaši hrvatsku glagoljsku pisanu riječ učinili dijelom zajedničke europske srednjovjekovne kulturne, duhovne i književne tradicije.