Budući da je populacija u Europi i Hrvatskoj sve starija, a pastoralno djelovanje osoba treće životne dobi relativno nov pojam, rad prvotno analizira zašto su u pastoralnom diskursu osobe te dobne skupine i pastoralisti i pastoralaci u Hrvatskoj djelomično (o)stavili po strani. Narav i obilježja treće životne dobi koja iznosi prvi dio rada pokazuju kako pastoral treće životne dobi uključuje pastoralno djelovanje najzrelije srednje životne dobi prožeto mnogobrojnim životnim poteškoćama i stresovima: odvajanjem od djece, potrebom osobne i životne prilagodbe, napose nakon odlaska u starosnu mirovinu, odlaska djece ili gubitka životnoga partnera te doživljavanjem brzih, progresivnih biološko-psihološko-mentalnih zdravstvenih dimenzija slabljenja organizma, životne energije, snage, sveopće oslabljenosti životnih i svih drugih funkcija. Starost je kao dar i mogućnost kroz nekoliko biblijskih likova prikazana kao evangelizacijska i pastoralna mogućnost, prilika i poziv na Bogom prožeti i osmišljeniji život. Drugi dio prikazuje treću životnu dob u svijetu i mentalitetu društva i Crkve. Promatrajući suvremeni životni kontekst, možemo ustvrditi kako su starost, umiranje i smrt postale strane riječi u svakodnevnom rječniku i to je jedan od mnogih razloga zbog kojih su osobe treće životne dobi često stavljene po strani, često ih ostave vlastite obitelji, društvo, prijatelji, rodbina, a djelomično ih zaboravi i Crkva. U svijetu diktature relativizma, materijalizma, sekularizacije, anarhizma, ateizma, subjektivizma, individualizma i selfie-kulture, izrazito je teško i zahtjevno ostvarivati pastoral treće životne dobi. Crkva, posebice u Hrvata, nema dovoljno oblikovan, osmišljen, isplaniran i programiran sustavni pastoral u kojem bi bile zahvaćene osobe treće životne dobi. Novi bi se koncept pastoralnoga diskursa u pastoralu treće životne dobi trebao razvijati u dvama osnovnim pravcima: prvi je smjer promišljanja u kojoj mjeri treća životna dob može biti subjekt pastoralnoga djelovanja, a drugi, utemeljen na pastoralnoj sociologiji i demografskim kretanjima, nastoji prepoznati treću životnu dob kao objekt pastoralnoga djelovanja. Treća životna dob može biti uz objekt i subjekt pastoralnoga djelovanja na različitim razinama, područjima i dimenzijama, posebice na župnoj, dekanatskoj u nekim vidovima, regionalnoj i (nad)biskupijskoj razini i to na području apostolata, župnih pastoralnih vijeća, karitativnoga djelovanja, liturgije, obitelji, vjerskih udruga i pokreta te rada s distanciranim kršćanima.