Čedo Antolić, uvaženi kantautor duhovnih pjesama, rođen 1951. u Zagrebu, gdje je i umro 2019., kreće se unutar katoličkog religioznog vokabulara, ali ima osebujnu metaforiku. U njoj se ističe često spominjanje vode, i to u raznolikim vidovima – kao potok, rijeku, more, kišu, kap – i to unutar svoje tipične teme obraćanja Bogu, i u tom obraćanju razmatranja pitanja od egzistencijalne važnosti. Imaginarij Čede Antolića povezan s vodom veoma je bogat, a ovdje su analizirani neki njegovi vidovi, primjerice analogija između vode i svjetla, kao Božjeg atributa. Veoma je važno iskustvo vode kao medija očišćenja, koja to može biti bilo kao kiša što pada, bilo kao potok/rijeka u koju se ulazi, bilo kao more kojim se putuje. Voda se tako otvara u svojoj konotaciji u raznim smjerovima, pa je tako plodna metafora rijeke kao životnog puta i/ili protoka vremena, koja se može identificirati s cestom/ulicom. Niz metafora doseže na taj način alegorizaciju pa tako život (kao i rijeka ili cesta) ima početak čijoj se čistoći možemo pokušati vratiti, a ima i također i svoj kraj, kao ušće/smrt, odnosno susret s Bogom na kraju putovanja. Bog je istovremeno i prisutan i odsutan, on je i cilj i pratilac, dodir nadnaravnog u postojanju koje se nastoji transcendirati. Budući da je vjera istinita negdje drugdje, a u sadašnjem životu još nije ostvarena, putovanje se može shvatiti i kao lutanje, a voda ima negativne konotacije nečega što troši čovjeka ili ga pak odmiče od zajedništva s Bogom. Ulica, koja je zapravo rijeka, otkriva se dvostrukom ključu – ona je istovremeno mjesto lutanja za one koji ne poznaju Boga, kao i mjesto molitve za onoga koji ga poznaje; ona je i noć i dan – svijetla za one koji su u toj ulici kao u rijeci što ima siguran put, mračna za one koji taj put ne poznaju. Ta je ulica i mjesto u kojem pjesnik pjeva, pa se tako teme vode, života, vjere i umjetnosti povezuju. Čedo Antolić, a respected singer-songwriter, born in 1951 in Zagreb, where he died in 2019, moves within the Catholic religious vocabulary, but has a distinctive metaphoric system. He emphasizes the frequent mention of water in various forms - such as a stream, river, sea, rain, drop - and within its typical theme of addressing God, and in that discusses issues of existential importance. The imagery of Čedo Antolić related to water is very rich, and some of its aspects are analyzed here, for example the analogy between water and light, as an attribute of God. The experience of water as a medium of purification is very important, which can be presented either as rain that falls, or as a stream or river that is entered, or as the sea through which one travels. Fruitful metaphor of the river develops as a way of life or the flow of time, which can be identified with a road or street. A number of metaphors thus reach allegory, so that life - like a river or a road - has a beginning, which purity we can try to return to, and it also has its end, as estuary or death, when the poet is meeting God at the end of his journey. God is both present and absent, he is both the goal and the companion; God is the touch of the supernatural in the existence, but existence also seeks to transcend life. Since faith is true elsewhere, and not yet realized in the present life, travel can also be understood as wandering, and water has negative connotations of something that consumes man or moves him away from communion with God. The street, which is actually a river, is at the same time a place of wandering for those who do not know God, as well as a place of prayer for one who knows him; it is both night and day - bright for those who are in that street, dark for those who do not know that path. The street - the river - is also the place where the poet sings, so the themes of water, life, religion and art are intertwined.