U nastavu kolegija koji se bave proučavanjem obiteljske dinamike, roditeljevanja i suradnje s obiteljima gotovo svi studenti ulaze s osobnim iskustvom bivanja dijelom obitelji. Nastavnik tomu može pristupiti zanemarivanjem te činjenice, njezinim uvažavanjem, ali nečinjenjem tih iskustava eksplicitnim dijelom nastave ili pak stvaranjem konteksta u kojemu se potiče interpretiranje nastavnih sadržaja uvažavanjem (i) osobnih iskustava kao referentnoga okvira. Takvo stimuliranje autorefleksivnosti ima međutim potencijal generiranja različitih pedagoških dilema, koje obuhvaćaju pitanje nastavnikova legitimiteta za stimuliranje autorefleksivnosti u obrazovanju, opasnost generiranja studentove emocionalne nelagode uslijed kontrastiranja znanstvenih spoznaja s vlastitim obiteljskim iskustvima i opasnost narušavanja povjerljivosti osobnih podataka studenata tijekom nastavnoga procesa. Analizirajući svaku od tih triju dilema, cilj je ovoga rada odgovoriti na pitanje je li, da bi se njihove potencijalne negativne implikacije minimalizirale, nastavu iz ovoga područja moguće/poželjno organizirati izuzimajući studentova osobna iskustva i emocije. Zaključak je provedene analize da apersonalno pristupanje znanstvenim spoznajama u nastavi kolegija fokusiranih na obitelj na studiju pedagogije, čak i ako jest moguće, iz teorijske perspektive kritičke i feminističke pedagogije nije poželjno, zbog čega se konstruktivnijim drži promišljanje o nastavnikovu odgovornome pozicioniranju prema (učincima) autorefleksivnosti u nastavi.