Nakon Drugog svjetskog rata turizam je u socijalističkoj Jugoslaviji dio planskog gospodarskog i društvenog razvoja. Uvođenjem zajamčenog godišnjeg odmora 1946. godine država se obvezala ugostiteljsko-turistički smještaj učiniti dostupnim. Kao poželjan model brzog i jeftinog masovnog smještaja prepoznati su turistički kampovi koji se grade u cijeloj Jugoslaviji, a poglavito na Jadranu. Izgradnju kampova prva je regulirala Hrvatska 1955. godine Zakonom o turističkom logorovanju koji je propisao vrstu terena, smještaja i tehničke opreme. Montažne objekte za smještaj proizvodi domaća drvna industrija, ali i zagrebačka tvornica Jugomont, proizvođač sustava panelne prefabrikacije namijenjene masovnoj stanogradnji. Jugomont 1961. i 1962. godine realizira i dvjestotinjak montažnih objekata od betonskih panela na otoku Krku, Crikvenici, Malom Lošinju i Poreču. Objekte projektiraju Jugomontovi arhitekti uključeni u razvoj sustava i tehnologije građenja. Izgradnja kampova postaje važan projektni zadatak i strukovna tema. Usprkos potražnji tržišta Jugomont je odustao od montažnih objekata namijenjenih turizmu zbog nemogućnosti i neisplativosti daljnjeg unapređivanja tehnologije turističkog smještaja.