U radu se analizira široki spektar ženskih likova kod najpoznatijih hrvatskih renesansnih i baroknih autora. Promatranje likova vrši se s obzirom na determinante književnopovijesnog razdoblja, manire izražavanja i književne ideje ili svrhe lika unutar piščeve koncepcije svijeta. Renesansni autori su idealizirali žensku ljepotu, a barokni su je prikazali u dihotomnom obliku: kao izvor grešnosti (posljedica moralističke didaktičnosti), ali i izvor novih i smionih erotičnih imaginacija ili pak ideal duhovnih i etičkih vrlina. Uočeno je formiranje pet različitih tipova žena s obzirom na njihovu jaču realističku, simbolično-alegorijsku ili apstraktnu narav: petrarkističke gospoje, žene ratnice, dobre žene, žene bludnice i žene čarobnice. Posebno se proučio položaj Judite u promatranom korpusu. To djelo oduvijek je privlačilo pažnju književnih teoretičara, ali i jezikoslovaca jer se upravo njime hrvatska srednjovjekovna pismenost brzo transformirala u autorsku i nacionalnu literaturu.