Dva se latinska neologizma, prilozi tunicaliter i flammanter, zapisani u Liber vitae meritorum svete Hildegarde iz Bingena, promatraju kao stilogeni elementi, naglašena mjesta u odlomku iz vizije, te kao svojevrstan nadomjestak za definirane teološke pojmove. Hildegarda se izražava slikovito kako bi potaknula osjećaje, maštu, ali i razmišljanje u primatelja. Pritom ti prilozi stvaraju poveznice s poznatim sadržajima (osobito sa Svetim pismom), te se istodobno otvaraju novi vidici za promišljanje izloženoga teksta. Razumijevanje leksičkih inovacija dijelom je otežano jer je riječ o hapax legomena , pa interpretacija treba uključiti simboliku tunike i plamena (imenica od kojih su prilozi izvedeni) u Hildegardinu vizionarskom opusu uopće. Uz njih zanimljiva je i sintagma officiale opus kojom Hildegarda neizravno određuje čovjeka i njegovu ulogu u spasenjskoj povijesti svijeta. Two Latin neologisms, the adverbs tunicaliter and flammanter , written in the Liber vitae meritorum of Saint Hildegard of Bingen, are viewed as stylistic elements, highlighted places in the passage from the vision and as a kind of substitute for defined theological terms. Hildegard expresses herself pictorially to stimulate feelings, imagination, and thinking in the recipient. In so doing, these adverbs create links with known contents (especially with the Holy Scriptures), and at the same time, this opens new viewpoints for reflection on the presented text. Understanding the lexical innovations is partly made difficult because they are hapax legomena , so their interpretation should include the symbolism of the tunic and flame (nouns from which the adverbs are derived) in Hildegard’s visionary work in general. In addition, also interesting is the phrase officiale opus , with which Hildegard indirectly defines man and his role in the salvation history of the world.