Tekst potvrđuje zagrebačku protokonceptualnu skupinu Gorgona kao antiestetsko i antislikarsko društvo, koje nastoji inicirati reviziju zatečene umjetnosti, desakralizirati umjetničko stvaranje, sekularizirati umjetničko djelo i njezinu poruku. Protegnula se Gorgona u prostor mentalne slobode i demistifikacije samog jezika umjetnosti. U gorgonaškim rukopisima stvarnost likovnog djela pregnantno i dojmljivo nastupa kao nešto samostalno i samodostatno, slobodno od tradicionalnih, kanoniziranih, propisanih i akademiziranih navada predstavljačkog slikarstva. Kritičko preispitivanje funkcije umjetnosti i umjetničkog jezika otkrilo je gorgonašima konvenciju slike kao neprimjerenu etici umjetnosti. Slikanje – sada doživljeno kao zastarjeli i potrošeni instrument umjetničke ekspresije – nastoji se svesti na minimum, a zapravo ga – konceptualno – nastoje izbaciti iz konteksta umjetničkog, premda si članovi grupe – izvan gorgonaških aktivnosti – dopuštaju i slikanje. Gorgonaši afirmiraju bihevioralnu i verbalnu poziciju umjetnika, pa se o mediju „čistog” slikarstva može govoriti tek u kontekstu njegove negacije. Rad posebice predstavlja antislikarske radove Josipa Vanište kojima nadilazi i nadvladava pojam slike, pretvarajući je u tekst.