Politiku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca prema Katoličkoj crkvi osobito su osjetili grkokatolici, napose u Vojvodini i Bosni. Grkokatolici su za pravoslavce predstavljali određenu provokaciju i izdaju pravoslavlja te ih je kao takve trebalo vratiti u krilo Pravoslavne crkve. Agresivna prozelitistička kampanja Srpske pravoslavne crkve (dalje: SPC), usko povezane s državnim vlastima, osobito Svetozarom Pribićevićem i Nikolom Pašićem, 20-ih godina prošloga stoljeća okomila se na najslabije zaštićenu zajednicu grkokatolika u Kraljevini SHS, onu Ukrajinaca i Rusina u Bosni. Ti grkokatolici bili su naseljeni krajem 19. i početkom 20. stoljeća s područja Galicije i Podkarpatja kao kolonisti u sklopu austro-ugarske agrarne reforme u Bosni i Hercegovini. Naseljeni uglavnom na području Banjalučke biskupije, osobito u prnjavorskom kraju, oni su do kraja austro-ugarske uprave zasnovali svoje župe i uredili svoj vjerski život. Dolaskom nove države našli su se na udaru agresivnog prozelitizma SPC-a. O stanju, pritiscima i progonima grkokatolika u Bosni za Katolički list opširno su pisali Janko Šimrak i Mirko Boić te su nam njihova izvješća jedini pregledni izvor o tim događanjima, osobito ako se uzme u obzir da druge hrvatske tiskovine toga vremena o tome nisu izvještavale gotovo ništa ili vrlo malo. Pravoslavni prozelitizam u novoj državi bio je toliko agresivan da je katolički tisak javno pisao o njemu i naglašavao kako se srpsko-pravoslavni prozelitizam čini po točno određenom planu s ciljem da se suzbije utjecaj Katoličke crkve. U očima SPC-a i beogradskih vlada, ali i djela hrvatske prosrpski i unitaristički orijentirane inteligencije, Katolička crkva smatrana je protivnikom na putu »k narodnom jedinstvu«. Osobito su se nezaštićenima i izloženima našli grkokatolici u Bosni.