Temeljem zakona o javnim medijima i procesa njihove uspostave, u članku se predstavlja hrvatska medijska politika prije najnovijih Zakona o telekomunikacijama i Zakona o medijima. Hrvatska, kao i druge zemlje, ima vlastitu osobitu povijest i strategiju razvoja javnih medija. Na primjeru Hrvatske izvještajne novinske agencije – Hine i Hrvatske radiotelevizije (HRT-a) istražuju se sličnosti naše medijske politike i one drugih tranzicijskih zemalja. Svim je tim zemljama zajedničko što nisu imale tradiciju javnih medija jer su mediji u jednopartijskim sustavima bili pod državnim nadzorom, te se uspostava javnih medija pokazala izazovom i za civilno društvo i za političare. Međutim, s obzirom da nema jedinstvene definicije javnih medija, nema ni jedinstvenog pravila o njihovoj konstrukciji. Sadašnji je smjer hrvatske medijske politike pozitivan i pokazuje pomak od normativnog modela re-nacionalizacije (Splichal, 2000) prema modelu koji će razvijati suvremeniji identitet javnih medija u sustavu hrvatske medijske scene. Transformacija u javne medije je spora, a rezultat je balansiranja između zakona i programskih, tržišnih i organizacijskih zahtjeva koje nameće novo medijsko tržište, a mnogo manje – usmjerenosti na suvremene programske izazove koje omogućuju nove tehnologije. Za sada nije sasvim izvjesno kojim će smjerom krenuti hrvatska medijska politika i javni mediji, a tako je bilo i u drugim zemljama tranzicije prije nego što je javna televizija dobila nacionalnu konkurenciju i jači zamah stranog kapitala (Jakubowicz, 2001). Pluralistički medijski sustav, kao alternativa – medijskoj koncentraciji, medijskom monopolu i oligopolu, može se kreirati samo ispravnom regulacijom javnog i komercijalnog sustava.