Lukin govor o eshatologiji zanimljiv je, obiman i višeslojan. Njegova se eshatologija može gledati kroz prizmu »povijesti spasenja«. Neposredno očekivanje drugog Kristova dolaska nije se ostvarilo za vrijeme Lukina života i pokušavajući odgovoriti na to pitanje Luka »odgađa« parusiju, ali istodobno govori o njezinoj iznenadnosti, zbog čega je potrebno biti budan i živjeti ispravnim moralnim životom, jer se ne zna kada će parusija nastupiti. Nespremnost na parusiju znači vječnu propast. Izostanak parusije znak je Božjega milosrđa i davanja vremena da se ljudi obrate i spase, u čemu im je Crkva od pomoći. Svoje gledanje na eshatologiju Luka je izrazio na mnogo mjesta u svojem evanđelju (posebno u poglavljima 12, 17, 21) i to pomoću određenih riječi (»skoro, približilo se, sud, Sin Čovječji, kraj«), a još više eshatološkom temom i konceptom »kraljevstva Božjeg « – jednom od temeljnih Lukinih teoloških koncepata. Glavni Lukin eshatološki tekst nalazi se u Lk 21,5-36, gdje Luka govori o parusiji i sudu. No, u njemu ne daje odgovor »kada« će biti kraj, nego poziva na duhovnu i moralnu budnost: »Budni budite i u svako doba molite« (Lk 21,36). Na taj način kazuje što mu je cilj: eshatologiju povezati s ispravnim moralnim životom; važnije je kako se živi, negoli znanje o vremenu parusije.