U radu se zastupa tvrdnja da prirodna stabilnost normativnog ustava omogućava, tj. ne priječi, međugeneracijsku pravednost. U radu se navode dva glavna zapažanja. Prvo glasi da je nepromjenjivost prirodno obilježje ustava čak i kada on ne sadržava klauzulu vječnosti te tako ni ustav koji ne sadržava klauzulu vječnosti ili neku drugu klauzulu ukorijenjenosti nije u potpunosti fleksibilan. Razina stabilnosti u normativnom smislu dijelom ovisi o ustavnome sudu. Prema autorici, to je ključni dokaz da ustav može omogućiti međugeneracijsku pravednost. Iz prvoga slijedi drugo zapažanje: ako je takva uloga ustavnog suda u tumačenju ustava, ustavni će suci uvijek moći prilagoditi ustav ovisno o tome kako će buduće generacije tumačiti zakone. No taj je argument valjan jedino ako ustavnost prihvaćamo kao normativnu. Popularnost usvajanja ustava i nepromjenjivih pravila iznova je porasla na globalnoj razini nakon Drugoga svjetskog rata. Stabilnost pruža solidan temelj za nova tumačenja, no s obzirom na ograničenja koja nameće normativnost također dopušta i temeljnu promjenu u smislu usvajanja novoga ustava. Stoga je normativan pristup u najboljem interesu budućih generacija jer zahtijeva primjenu ustavnog sudovanja. Normativni ustav ne čini razliku među generacijama, bez obzira na to što je unutargeneracijski i međugeneracijski, već štiti zakonski kontinuitet. Time što omogućava fleksibilnu prilagodbu protumačenih pravila istovremeno osigurava stabilnost i svim generacijama nudi jednaku mogućnost za promjene.