Rad polazi od teze da je upravo fenomenološko iščitavanje Bergsonove koncepcije intuicije omogućilo Mariji Bridi i Romanu Ingardenu jedno diferenciranije tumačenje Bergsonove intuicije i to u jednom vremenu u kojemu je njegova misao bila neopravdano zanemarena. Pritom ni u kom slučaju ne sugeriramo da Brida i Ingarden čitaju Bergsona kao fenomenologa. Oboje nastoje pokazati u čemu se sastoji originalnost Bergsonove filozofije te pokazati relevantnost njegove koncepcije intuicije i za fenomenologijsku misao. Dok Bridu poglavito zanima kako izgleda stvaralaštvo, odnosno problematika stvaralačke slobode te s tim u svezi pored gnoseološkog i antropološko značenje intuicije, Ingarden se usredotočuje na propitivanje gnoseološkog značenja intuicije, odnosno posvećuje se traženju odgovora na upit o tome koje je značenje intuicije za spoznaju uopće.