U članku se govori o dvije faze Mardešićeva bavljenja svetim i religijama. U prvoj fazi dominira sveto kao fenomenološka i antropološka činjenica, a u drugoj se Mardešić bavi ulogom religija u društvu. Govori se zatim o utemeljujućim povijesnim događajima monoteističkih religija – židovstva, kršćanstva i islama – koji su spomen i obredno komemoriranje Božjeg neočekivano spasonosnog zahvata u povijesti zajednice, naroda koji se nalazi u graničnoj situaciji da mu prijeti uništenje. Za kršćanstvo i kršćansku Crkvu utemeljujući je događaj Isusovo uskrsnuće. U uskrsnoj nadi kršćani razumijevaju Isusov križ, a ne obratno. U uskrsnom ključu valja čitati i tumačiti svoje osobne i kolektivne „križne putove”, svoju stradalničku prošlost. Uskrsnom nadom oblikuje se vjernički identitet i vraća povjerenje u Božju djelotvornu ljubav u svijetu koji je više negoli vanjskim ateizmom ugrožen praktičnim ateizmom za koji je Bog krajnje samorazumljiv, a zapravo mirotvorno neučinkovit, čak nasilan za druge sve do svetog terora.