Povijest anagramiranja proteže se od antike do danas. Ona povezuje vrlo različita područja, iskustva i diskurze – od magijskih obreda, religijskih tekstova, kriptografije i prirodnih znanosti do pjesništva, jezične i književne teorije, društvenih igara i enigmatike. Anagram potkopava stabilnost diskurza te potiče na nova propitivanja prirode komunikacije. Kada govore o podrijetlu anagrama, proučavatelji odreda spominju grčkog pjesnika Likofrona iz Halkide i kabalu. Brojne su podvrste i pojavni likovi anagrama. Ipak, najučestaliji su i najpopularniji anagram osobnog imena i anagram kakva uvriježena izraza ili rečenice. Anagramiranje imena može imati kriptičnu funkciju, a može se realizirati i kao pohvala ili pokuda. Anagramiranje uvriježena izraza pruža različite mogućnosti stilskog i značenjskog repliciranja. Noviju povijest anagrama i njegov recentni status u retorici, semiotici, jezičnoj i književnoj teoriji nedvojbeno je obilježio Ferdinand de Saussure. Ženevski je mislilac tri godine (1906–1909) opsesivno čitao saturnijsku, homersku i vedsku poeziju vjerujući da se u njoj na razini teksta zakonito ponavljaju anagramirana imena glavnih junaka, božanstava, autora i sl. Saussure je pretpostavljao da u tim tekstovima postoji dodatni znakovni sustav, neovisan o autorovoj volji, koji poetski diskurz pretvara u mjesto zagonetnog širenja vlastitog imena po slogovima i stihovima pjesme. Saussureovo je istraživanje anagrama potaknulo rasprave o prirodi znaka, linearnosti označitelja i logocentrizmu; k tome, interpretirano je kao pandan Bahtinovu govoru o dijalogičnosti te kao važna karika koncepta intertekstualnosti i suvremenih teorija čitanja. Ovaj vrlo kratak uvod u anagram nudi osnovne informacije o povijesti i praksi anagramiranja, izdvaja karakteristične primjere te upozorava na mjesto tog postupka u recentnim diskurzima.