Tekst se bavi zaustavljenom transformacijom životne zajednice u kontekstu postsocijalističke tranzicije. Empirijski su dokazi utemeljeni na službenoj statistici i reprezentativnom sociološkom istraživanju o kohabitaciji i obitelji nakon 2000. godine. Cilj je rada bio opisati opće tendencije i predložiti moguću interpretaciju rezultata terenskog istraživanja. Najprije predstavljamo analitički okvir koji se sastoji od dviju glavnih teorija/paradigmi – (specifična) druga demografska tranzicija (SDT) i deprivacija (POD). Ispitivanjem i kombiniranjem različitih izvora, pokušali smo bolje osvijetliti specifični, zaustavljeni ili veoma spori proces individualizacije u Srbiji. Glavni zaključak je da je moguće identificirati sljedeće promjene: odgađanje stupanja u brak te rađanja djece za veliku većinu populacije te izrazit porast broja izvanbračne djece nakon 1990. Ovo drugo je osobito vidljivo među mlađim ženama nepovoljnog položaja (slabijeg obrazovanja, nižeg socijalnog statusa, iz ruralnih sredina ili manjih mjesta), koje su niti u braku niti u kohabitaciji. S druge strane, produžena je tranzicija mladih ljudi u period zrelosti. Strukturne i institucionalne barijere sputavaju njihov izbor ponašanja i pluralizaciju obrazaca života, što je vidljivo među njihovim vršnjacima diljem razvijene Europe i u bivšoj Jugoslaviji, s izuzetkom Slovenije. Patrijarhat i solidarnost bazirana na rodbinskim vezama opstaju u uvjetima teške ekonomske situacije, niskog životnog standarda i zakašnjelih europskih integracija.