Aksiomatska metoda izlaganja tvrdnji u Matematičkim principima prirodne filozofije Isaaca Newtona na prvi pogled kosi se s eksperimentalnim pristupom ovog znanstvenika. Međutim, geometrijski pristup u ovom djelu neophodan je poradi formiranja znanstvenog sistema svijeta – to svijeta koji je inherentno matematičan u svom apsolutnom okviru. Ova matematičnost nije ni platonistička ni aproksimativna, nego je utemeljena na mogućnosti idealizacije geometrijskih figura i proporcija iz fizičkih kretanja. Prateći ideje Thomasa Hobbesa i Isaaca Barrowa, Newton postulira jednu racionalnu mehaniku čiji je zadatak premostiti spoznajni jaz između apsolutnog i relativnog prostora (i vremena) te omogućiti univerzalno važeću prirodnu filozofiju – preteču znanosti fizike. Takva racionalna mehanika podrazumijeva mogućnost savršeno preciznog konstruiranja i mjerenja.