Kronična križobolja jedan je od najčešćih oblika kroničnog bola, među najčešćim je povodima onesposobljenosti i izostanaka s posla i među najčešćim razlozima traženja liječničke pomoći. Usprkos brojnim suvremenim metodama liječenja, oko 30 % bolesnika s akutnom križoboljom prelazi u kategoriju kroničnog bolnog sindroma, pri čemu bol preuzima dominaciju nad životom bolesnika, njegove obitelji i bliže socijalne okoline, te oštećuje kvalitetu života. U skladu s biopsihosocijalnim modelom aktualno je stajalište da psihološke čimbenike treba sagledati kao važne odrednice u doživljaju bola i ponašanja. Psihološki procesi nisu samo reakcija na bol, nego i integralni dio doživljavanja bola. U članku se razmatra djelovanje psiholoških čimbenika koji uključuju crte ličnosti, emocionalna stanja, kognitivne i ponašajne obrasce, stresore i mehanizme suočavanja, te daje kratak prikaz postavki pojedinih psiholoških modela razvoja kroničnog bola. Budući da neprepoznate i neliječene psihološke poteškoće mogu značajno negativno interferirati s uspješnošću rehabilitacije bolesnika s križoboljom, predlažu se načini probira koji mogu poslužiti kao smjernice u identificiranju bolesnika kojima je potrebna stručna psihološka pomoć. Evaluacije psiholoških tretmana pokazuju najveću učinkovitost kognitivno-bihevioralnog i samoregulirajućih tretmana (biofeedback, relaksacija i hipnoza) u unapređivanju emocionalnog i fizičkog funkcioniranja, reduciranju specifične onesposobljenosti povezane s bolom, smanjenju depresije, poboljšanju kvalitete života, smanjenju broja posjeta liječniku i upotrebe lijekova za suzbijanje bola, kao i trajanja bolovanja. Prema suvremenom imperativu interdisciplinarnog programa rehabilitacije bola u svakodnevnoj bi praksi trebalo težiti ka ostvarivanju uvjeta za simultane intervencije fizijatra, fizoterapeuta i psihologa. Takav način rada pokazao se najučinkovitijim pristupom u liječenju križobolja.