Nije uvijek lako niti jednostavno definirati ljudsku višeslojnu narav. Ona je povezana sa realnim promjenama čovjekovog duha, jer pravi i istinski preokreti i jesu nutarnje naravi i obuhvaćaju duhovni preobražaj, umnu obnovu gdje moralnost postaje korektivna komponenta pojedinca i društva u cjelini, u namjeri da se predstavi duhovno a ne čulno. Ona, u nekoj mjeri, zanemaruje vanjštinu prirodne veličine i usmjerava se prema duhovnom značenju. Duh nije aktivnost koja djeluje samo izvana, ona je sila koja otkriva božansko u čovjeku, jer se ne radi samo o tome da treba strukture društva modificirati, već osobni pogled na svijet i životni stav. Da bismo bili u stanju predložiti neki novi obrazac ponašanja treba uspostaviti red u vlastitom životu. Sve ono što je znanstveno izvodljivo nije u isto vrijeme moralno i etički opravdano, između tehnološkog napretka i humanosti nastao je, gotovo, nepremostivi jaz. Namjera moralnosti očituje se u težnji da naglasi one spiritualne vrednote, ona u najboljem slučaju izražava veće interesiranje i osjetiljvost za treptaje ljudske duše, dakle svodi se na želju da predstavi duhovno a ne čulno. Zapostavivši izgradnju duhovne dimenzije, nastao je vakum između prirode i duha usled čega je čovek ostao duboko nespokojan. Biološke potrebe ne mogu, u hijerarhiji ljudskih potreba, biti važnije od duhovnih koje pripadaju čovjekovoj generičkoj suštini jer one i doprinose razvoju te suštine. Oslanjajući se samo na puteno čućemo disonantno jecanje, kao pokušaj kompenzacije za izgubljene moralne vrednote. Ako nema moralnosti svijet je površinski, te čovjek nije sposoban za duhovni uzlet, ako nema moralnosti sve je lišeno smisla i sve je apsurdno. Uzvišeni ciljevi života nisu i ne mogu biti samo ekonomski i socijalni, već i duhovni. Veličina naroda i pojedinca ne mjeri se isključivo materijalnim obrascima, razvijenim umom a zakržljalim duhom, već i moralnim vrednotama.