Moralni zakon je čisti postojeći fakat našeg uma i njega ništa izvanjsko ne uvjetuje, ne uslovljava. Taj univerzalni zakon kad se naredi i kad se primijeni je nadređen našoj ‘sreći’ ili ‘nesreći’, daleko od današnje pragmatske forme moraliziranja i njegova relativiziranja kako svako ponaosob ima svoj osobni, lični, ego-moral koji se ne osvrće ni na koji univerzalni princip. Da bi mogli osjetiti takav čisti unutarnji moralni zakon kao ljudska bića moramo biti slobodna bića i bića koja vjeruju u svoju besmrtnost, duše kao takve. Današnje doba nikad snažnije nije opovrgavalo ovo čisto kantovsko utemeljenje Sulejmanpašićeva rezona da bi se istinski začudio da se odnekud pojavi i ugleda projekte u društvu medija koji zagovaraju i ‘prave’ tehničku besmrtnost za postojećeg materijalnog čovjeka… The moral law is a pure existing fact of our mind and it is not conditioned by anything external. That universal law, when it is ordered and applied, is superior to our ‘happiness’ or ‘unhappiness’, far from today’s pragmatic form of moralizing and its relativization, as everyone has their own personal, personal, ego-morality that does not refer to any universal principle. To be able to feel such a pure inner moral law as human beings, we must be free beings and beings who believe in their immortality, souls as such. Today’s age has never refuted this pure Kantian foundation of Sulejmanpašić’s reasoning more strongly than to be truly surprised to appear from somewhere and see projects in the company of media that advocate and ‘make’ technical immortality for the existing material man...