U vizuri mjesta Svetog Jurja smještenog u podvelebitskom primorju oko sedam kilometara južno od Senja dominira manji otočić Lisac. Blizina kopna i relativno plitka dubina tjesnaca privukla je pozornost istraživača i trasirala put pretpostavkama o povezanosti otoka s kopnom tijekom prošlosti. U radu se predstavljaju rezultati pregleda podmorja kojim je potvrđeno postojanje arheoloških potencijala u podmorju tjesnaca. Lokalitet uključuje tragove maritimnih konstrukcija u obliku komunikacijskog nasipa i umjetno stvorenog platoa, a analiza keramičke građe pokazuje da su se znatne prostorne aktivnosti u maritimnom krajoliku Lisca vjerojatno dogodile tijekom kasnog brončanog doba. U obradi prikupljenog materijala najveća pozornost pridana je nalazima briketaža. Pod tim pojmom podrazumijeva se repertoar izrađevina od pečene zemlje – potpornih stupića i recipijenata koji su služili u prapovijesnoj produkciji soli prisilnim isušivanjem morske vode, a brojnost ulomaka takvih specifičnih predmeta na lokalitetu snažna je potvrda ubikacije proizvodne lokacije. U kontekstu toga raspravlja se o karakteru lokaliteta, korelaciji između prostornih karakteristika položaja te zahtjeva, potreba i tehnoloških aspekata produkcije soli briketažom, s osvrtom na implikacije koje je ta djelatnost mogla imati unutar socioekonomskih okvira na mikroregionalnoj razini.