U prilogu se analizira fenomen urbanog vrtlarenja u Zagrebu, pri čemu se posebna pozornost posvećuje dvama različitim tipovima vrtova – „divljim“ vrtovima nastalima na skvotiranome gradskom zemljištu pojedinačnim inicijativama odozdo i zajedničarskim vrtovima, osmišljenima najčešće od udruga civilnog društva, no čija je institucionaliziranost u konačnici učinak politika odozgo. Kako prvospomenuti vrtovi na različitim lokacijama u Zagrebu postoje već nekoliko desetljeća, a potonji su nastali tek početkom 2013. godine ili su još u nastajanju, pri istraživanju je korišteno nekoliko metoda. Uz etnografski teren u naselju Jarun, obavljen kroz boravke u vrtovima, proučavanje njihova izgleda i bilježenje što se u njima događa te intervjuiranje kazivača, te uz prikupljanje dodatnih informacija pretragom arhivskih materijala, intenzivno je praćena i recentna medijska artikulacija ovog fenomena, i to konzultiranjem televizijskih emisija, novinskih članaka te napisa po internetskim portalima zainteresiranima za ekološku problematiku. S obzirom da je urbano vrtlarenje kao predmet istraživanja na raskrižju različitih humanističkih i društvenih disciplina poput etnologije svakodnevice, urbane sociologije, kulturne geografije i sl., ovaj se prilog teorijski naslanja na raznorodne doprinose, no ujedno i nastoji ponuditi novu okosnicu za promišljanje teme koja u posljednje vrijeme sve više pobuđuje pažnju znanstvene zajednice, ali i šire javnosti. Otuda naglasak na specifičnim aspektima ulaganja u urbane vrtove, ali i na isto tako važnoj izloženosti vrtova - pogledima, provalama, urbanističkim planovima koji ih kane dokinuti - koji su dakako jedno drugim prožeti te povezani s inicijativama vrtlarskih i ostalih zainteresiranih zajednica, kao i s perspektivama samih vrtova.