Pravično i uključivo obrazovanje podrazumijeva spremnost okoline na prilagodbu potrebama sve djece, meðusobnu suradnju i komunikaciju koja doprinosi osjećaju pripadnosti i zaokupljenosti obrazovanjem svakog djeteta. Budući da su uključivost i pravičnost apostrofirani u hrvatskoj obrazovnoj i socijalnoj politici, očekuje se njihova implementacija u svim segmentima i aspektima odgojno-obrazovnih ustanova. Cilj ovog istraživanja jest analizirati razinu zadovoljstva odgojitelja i učitelja zakonski predviðenim oblicima podrške djeci te njihovu procjenu doprinosa sastavnica obrazovne politike izjednačavanju obrazovnih mogućnosti sve djece. Korišten je eksplanatorni sekvencijalni nacrt istraživanja. Kvantitativni podaci prikupljeni su na reprezentativnom uzorku 3% odgojitelja i učitelja (N = 1288), a kvalitativni na prigodnom uzorku odgojitelja i učitelja iz šest hrvatskih regija (N = 15). Ispitanici su ispunjavali mrežni Upitnik o mogućnostima prevencije obrazovne nejednakosti djece rane, predškolske i osnovnoškolske dobi te sudjelovali u strukturiranim intervjuima. Utvrðeno je da je većina odgojitelja i učitelja nezadovoljna ili indiferentna u odnosu na zakonski definirane oblike podrške djeci u nepovoljnom položaju i da tek mali broj odgojno-obrazovnih djelatnika prepoznaje doprinos odgojno-obrazovnih politika izjednačavanju odgojno-obrazovnih mogućnosti djece. Rezultati ukazuju na razlike izmeðu ranog i predškolskog te osnovnoškolskog odgoja i obrazovanja (razredna i predmetna nastava) u mogućnostima osiguravanja pravičnog i uključivog obrazovanja, što problematizira mogućnosti pružanja primjerene podrške učenju i razvoju djece u nepovoljnom položaju. Pedagoški diskontinuitet na različitim razinama obrazovanja i mehanički pogled kreatora obrazovnih politika na uvoðenje promjena koji zanemaruje mogućnosti njihova ostvarivanja u pojedinim odgojno-obrazovnim ustanovama važne su prepreke ostvarivanju uključivog i pravičnog obrazovanja.