Odreðivanje mjerodavnog prava za ugovor o ustupu tražbine složeno je jer zahtijeva odvojeno utvrðivanje mjerodavnog prava za tri različita odnosa koji se pojavljuju kod cesije. Mjerodavno pravo treba se odrediti za odnos izmeðu ustupitelja tražbine i primatelja tražbine, zatim za odnos izmeðu primatelja tražbine i dužnika te posebno za učinke ustupa prema trećima. U radu se analiziraju odredbe Uredbe Rim I o odreðivanju mjerodavnog prava za ugovor o ustupu, a u Uredbi nalazimo kolizijska pravila za prva dva odnosa, ali ne i za učinke ustupa prema trećima. Upravo taj treći odnos autorice detaljnije analiziraju problematizirajući pri tome situaciju u kojoj se cesija koristi kao način izigravanja vjerovnika u stečajnom postupku. Autorice zaključuju da bi se u takvom slučaju na učinke prema trećima trebalo primjenjivati pravo mjesta ustupiteljeva uobičajenog boravišta odnosno sjedišta ili da bi se, u slučaju primjene nekog drugog prava, vjerovnici trebali štititi pravilima neposredne primjene.