Akademska digitalna zbirka SLovenije - logo
E-viri
Recenzirano Odprti dostop
  • O alegorijskoj ženskoj pers...
    Dulibić-Paljar, Dubravka

    FLUMINENSIA, 01/2018, Letnik: 30, Številka: 2
    Journal Article, Paper

    U članku se namjeravaju istražiti osnovne odlike oblikovanja alegorijske ženske personifikacije u Barakovićevu spjevu Vila Slovinka (1614). To prije svega podrazumijeva nosivi i naslovni ženski lik koji izrasta iz duge alegorijske tradicije personificiranja apstraktnih sadržaja u ženskome obličju koja kanonski oblik zadobiva u Boetijevoj Utjesi filozofije, Alanovu Plaču prirode ili pak Danteovu kanonskome epskome spjevu, redom alegorijskim ostvarenjima koja će uspostaviti model alegorijske ženske personifikacije koja muškoga protagonista usmjerava i vodi na putu prema spoznaji. Tako zamišljena analiza razvijala bi se nadalje u dosluhu sa suvremenim teorijskim promišljanjima rodne dimenzije personifikacije, osobito onima što ih je ostavio jedan od najznačajnijih suvremenih teoretičara personifikacije James T. Paxson (1998), koncipiravši personifikaciju kao figuru za koju je karakteristična radikalna suspenzija svih fiksno određenih onotoloških kategorija pa tako i kategorija žensko/muško. The intent of this paper is to examine the basic features that characterise the manners in which the personified female characters are formed in Baraković ‘s poem Vila Slovinka (1614). This primarily implies a leading and titular female character emerging from a long allegorical tradition of personifying abstract content in a feminine form which gains its canonical form in Boethius’s The Consolation of Philosophy, Alain’s The Plaint of Nature or Dante’s canonical epic poem, all of them allegorical works which will establish the model of allegorical female personification which directs and guides the male protagonist along the path to cognition. Thus conceived analysis would be further developed in concordance with contemporary theoretical reflections on the gendered dimension of personification, particularly those bequeathed to us by one of the most significant contemporary theoreticians of personification, James T. Paxson’s (1998), by conceiving it as a figure characterised by radical suspension of all fixedly defined ontological categories.