Govoriti o mudrosti u kontekstu Knjige Otkrivenja uistinu je kompleksno. Prije svega, poteškoća zasigurno jest uspostava stabilne veze između govora o mudrosti i apokaliptici. Ipak, pravilno shvaćen grčki pojam mudrosti – σοφία – u sebi krije nešto od smisla apokaliptike. Naravno, ukoliko je mudrost ne tek pasivno znanje koje posjeduje individua, nego ipak aktivno zalaganje, odnosno traganje za istinskim životom u okvirima stvorenog svijeta. Grčku riječ σοφία u Knjizi Otkrivenja nalazimo svega četiri puta: Otk 5,12; 7,12; 13,18; 17,9. Na prvom mjestu ta je riječ Kristov atribut, a na drugom kao Božji atribut. S druge strane, ta se riječ rabi na još dvama mjestima gdje je čovjek pozvan biti mudrom osobom. Dok je, dakle, Bog onaj koji ima karakter mudrosti, čovjek je onaj koji treba povjerovati u mogućnost svojeg mudrog djelovanja. U ovom se radu, stoga, prvo pokušava dati odgovor na značenja i smisao riječi σοφία u kontekstu antičkog svijeta i biblijskih spisa te potom prikazati vezu između mudrosne i apokaliptičke književnosti. To će biti učinjeno analizom onih mjesta unutar Knjige Otkrivenja gdje nalazimo riječ σοφία ne bi li se postigla zaokružena slika o smislu i značenju govora o mudrosti u Knjizi Otkrivenja. To discuss the notion of wisdom in the context of the Book of Revelation is quite complex. In that regard, the first difficulty is to establish a stable connection between the discourse on wisdom and apocalyptic literature. However, the correctly understood Greek term »wisdom« – σοφία – already contains within itself something of the sense present in apocalyptic literature; i.e., if wisdom does not consist only of passive knowledge possessed by an individual, but also of active advocacy or search for true life within the frame of the created world. The Greek word σοφία appears in the Book of Revelation only four times: Rev 5:12; 7:12; 13:18; 17:9. In the first aforementioned verse, it refers to an attribute of Christ, and in the second to an attribute of God. In the remaining two verses, the word is used in the context of a call to a human being to be wise. While God is, therefore, the one who possesses the attribute of wisdom, the human being is the one who ought to believe in the possibility of his/her own wise agency. This article, thus, first elaborates on the meanings of the term σοφία in the context of the ancient world and Biblical writings and then, second, shows the connection between wisdom and apocalyptic literature. The author proceeds in these tasks by analyzing those verses within the Book of Revelation where one encounters the word σοφία and, thus, aims at presenting the complete image of the purpose and meaning of the discourse on wisdom in the Book of Revelation.