Značajna nemoć znanosti i protuslovlja pokrenuta od strane koronavirusa dovela je svijet do krize koja u svojoj sveopćosti ujedinjuje i otkriva nejednakosti predlažući novo razmatranje ideje modernosti i uloge društvenih znanosti. Zapravo, raznovrsne su sociološke točke pristupa epidemiji. Kao na primjer: prekid rituala koji definiraju redoslijed socijalne interakcije zbog prakse distanciranja; širenje osjećaja kolektivnog straha (moral panics) posredstvom medija i institucija koji svoj razlog ima u potrebi kolektivnog prihvaćanja velike požrtvovnosti na individualnoj razini u vezi odnosa troškova/koristi; struktura i gustoći društvenih mreža kao prediktoru širenja zaraze. Izlaganje nudi samo neka kritična osvrtanja utemeljena na dijalektici da bi pravovaljano odgovorilo na situaciju neprekidne napetosti između načela jedinstva i podjela oko kojih se društveni svijet, zbog svoje fluidnosti neprestano preuređuje. Zasnivajući se dakle na logici društvenog poretka koja podrazumijeva da se svaka tematika, događaj ili situacija može razumjeti kao privremena točka ravnoteže između kohezivne i disperzivne društvene dinamike.