Rad predstavlja studiju slučaja razvoja i demokratizacije glavne obavještajne službe Argentine u razdoblju od 1946. do 2001. Autori koriste tradicionalni historijski i institucionalni pristup, a rad se nalazi na razmeđi obavještajnih studija i studija demokratizacije. Teza autora glasi: nakon što je glavna obavještajna argentinska služba, kao jedan od najmoćnijih izvanustavnih veto aktera, uspjela postići svoj glavni cilj – da ne bude kažnjena za zločine koje je počinila tijekom vojne vladavine – dobrovoljno se podvrgnula predsjednicima koji su je, kao i autokratski prethodnici, uglavnom koristili za ostanak na vlasti. The paper presents a case study of the development and democratization of Argentina’s main intelligence agency in the period from 1946 to 2001. The authors use a traditional historical and institutional approach, and the paper is located at the intersection of intelligence and democratization studies. The author’s thesis is - after Argentina’s main intelligence service, as one of the most powerful non-constitutional veto actors, managed to achieve its main goal - not to be punished for crimes committed during military rule - it voluntarily submitted to presidents who, as well as autocratic predecessors, mostly used it to stay in power.