U prvoj polovini dvadesetog stoljeća američki su homoseksualci raspršeni i izvan zakona, jer je sodomija kazneno djelo. Postoje neki pokušaji organiziranja, ali ništa ozbiljno ne nastaje iz toga. Početkom pedesetih situacija se mijenja, a ključnu ulogu u tome je odigrao Harry Hay, koji koncipira homoseksualnu političku organizaciju 1948. potaknut Kinseyevom knjigom Seksualno ponašanje muškaraca. Tada naime dolazi do sudbonosnog zaključka da su homoseksualci „klasa ljudi sa socijalnim i političkim dimenzijama kulturološke manjine”. Koncem 1950. u Los Angelesu je došlo do osnutka prve organizacije, s početnih pet članova. Na početku se nazivaju Društvo luda, no već 1951. preimenuju se u Društvo Mattachine. Kako jača homoseksualni pokret, tako se i radikaliziraju njegovi zahtjevi. Hay se prvi dao na organiziranje homoseksualaca kao društvene manjine i u tome je, zahvaljujući uvelike svome komunističkom iskustvu, i uspio. Jednako, ako ne i važnije, jest i to da je udario temelje homoseksualnoj politici, koja se pokazala kadrom pridobiti za sebe većinu. Marx i Engels bili su protivnici političkog organiziranja homoseksualaca i homoseksualnosti kao takve. Komunističke države osuđivale su i aktivno progonile homoseksualizam. No slabljenjem i padom Berlinskog zida situacija se stubokom promijenila. Istočni i zapadni „ljevičari” prihvatili su borbu za novu homoseksualnu klasu i sve više su napuštali borbu za radnička prava. Danas je metamorfoza „ljevice” gotova, i sada se ubrzano radi na preokretu cjelokupnog društva. Već odavno predmet borbe, barem na Zapadu, nisu više prava homoseksualaca, nego promjena cjelokupne društvene paradigme.