Ovaj rad analizira konceptualne poteškoće komparativne pedagogije i komparativne andragogije, kojima je nametnut teret traganja za vlastitim znanstvenim identitetom. Točka prijepora nepostojanje je vlastite metode istraživanja, koju nameću stručnjaci iz drugih područja, kao i poistovjećivanje s međunarodnim istraživanjima. Komparativna pedagogija i komparativna andragogija zasebne su znanstvene discipline koje imaju svoj predmet proučavanja. Budući da su predmetno usmjerene na komparaciju, obje su u posljednje vrijeme, posebno komparativna pedagogija, zaglibile u istraživačkoj orijentaciji mjerenja »drugog«, a komparacija je povezana s općom klimom intenzivnog ekonomskog natjecanja i rastućeg uvjerenja u ključnu ulogu obrazovanja. Unatoč tome, obje su znanstvene discipline dale relevantne spoznaje o formalnim i neformalnim oblicima obrazovanja, ukazujući na diskriminatorne prakse u obrazovanju djece, mladih i odraslih, kao i netradicionalnih učenika.